Piše Emina Hadžić
Došlo je ono tiho, toplo vrijeme kad dani mirišu na sunce, svježe pokošenu travu i početke koji se bude bez puno najave. Vozila sam se neki dan, prozori spušteni, vjetar mi je nosio kosu, a negdje između dva udisaja došao je on. Ne stvarno, ali dovoljno blizu da mi srce zatreperi. Taj miris, taj osjećaj… moj tata.
Nema ga tu, ali ima ga svuda. U tom zraku, u tom proljeću koje lagano donosi i ljeto, u svakom kutku koji kao da šapće njegovo ime. I pomislila sam: sad bi bio najsretniji.
Bio bi najsretniji ovih dana kad se oko kuće nešto stalno radi. Kad ruke mirišu na zemlju, kad se vrt budi, kad se nešto sadi, popravlja, uređuje… On je znao uživati u tim malim, stvarnim stvarima. U osjećaju da stvaraš, da gradiš, da si tu gdje trebaš biti.
Bio bi najsretniji kad se roštilj zapali, kad se ljudi okupe, kad muzika svira tiho u pozadini, a smijeh postaje glasniji od svega. U tim trenucima koji nisu spektakularni, ali su puni života. Znam da bi stajao negdje sa strane, gledao sve to i bio istinski sretan.
A bio bi najsretniji i zbog mene. Zbog toga što sam, nekako, u jako kratkom vremenu, zajedno s prijateljicom pokrenula nešto o čemu nisam znala gotovo ništa. I uspjela. Snašla se. Naučila. Izgradila opet nešto svoje.
Možda ne bih umjela to objasniti riječima, ali znam da bi on znao prepoznati taj osjećaj. Taj ponos koji se ne govori naglas, ali se vidi u očima.
I znate šta još? Mislim da bi bio najsretniji kad bi vidio kako se mijenjam. Kako više ne jurim toliko. Kako sam usporila.
Kako sve manje mjerim život uspjehom, a sve više trenucima. Kako primjećujem svjetlo koje pada kroz krošnje, kako slušam tišinu, kako učim biti tu, ali stvarno tu.
Kako sve više težim onim lijepim stvarima koje se ne mogu kupiti, ali se mogu osjetiti.
Možda sam tek sada počela razumijevati ono što je on oduvijek znao.
I dok sam vozila, s tim mirisom u zraku i tim osjećajem u prsima, samo sam tiho pomislila: Tata, sad bi bio najsretniji.
A nekako vjerujem da to i jesi.
