Razgovarala Elma Zećo
Snimio Irfan Redžović
Otkako je prije desetak dana stigao kući, u Sarajevo, fudbalska zvijezda Edin Džeko (24) nije imao vremena za odmor. No, to za njega nije ništa neuobičajeno, jer pauze koje ima nisu česte, a kada se dese onda pokušava da u kratkom periodu uradi sve što želi. Tako se sada druži s rajom, ali i s prijateljima iz reprezentacije koji su stigli u Sarajevo. Planira otići i na more, ali tek kada se završe reprezentativne utakmice. Intervju za Graciju započeli smo s velikim uspjehom u Bundesligi, gdje je okrunjen titulom najboljeg strijelca, čime je ostvario svoj san.
Jeste li se ove godine više trudili, ili su titule pitanje i sreće?
– Uvijek se trudim da dam maksimum, recimo, prošle godine sam dao 26 golova i nisam uspio biti prvi, bio sam drugi. Sad sam dao četiri gola manje i postao prvi, tako da tu mora biti i određena doza sreće. Sve to kada se poklopilo, na kraju sam uspio da ostvarim jedan od svojih snova.
Koja je Vaša želja za naredni period?
– Zdravlje, to želim, i ono mi je na prvom mjestu.
Transferi poznatih fudbalera uvijek su predmet medijskih interesiranja. Kako stvari stoje sada kod Vas?
– Čekamo ovih par dana da se nešto završi, radimo na tome. Mislim da bi se u narednih desetak dana trebalo sve znati. Šta će biti i kako će biti, sada ne mogu konkretno reći. I meni je najbitnije da se što prije završi, jer želim da odem na odmor i da ne razmišljam o tome.
Šta bi za Vas značio prelazak iz Wolfsburga u veliki klub?
– To mi je cilj, želja, san. Da li ću u tome uspjeti, koji će to biti klub i kako će biti, to stvarno još ne znam. Ali, to mi je cilj i nadam se da ću ga uspjeti ostvariti.
Kao UNICEF-ov ambasador za BiH ovih dana obilazili ste škole koje rade po principu “dvije škole pod jednim krovom”. Kakva iskustva nosite?
– Prvi put kada sam čuo za to, nisam mogao vjerovati. Jer, to stvarno nisam znao. Mislio sam da su takve stvari bile prisutne poslije rata, ali sada baš nema smisla. Međutim, u bilo koju školu da sam ušao, ni u jednom trenutku nisam osjetio podijeljenost. Djeca su bila zajedno. Čak sam na kraju pitao UNICEF-ove uposlenike da li je to stvarno tako, s obzirom da nisam ništa primijetio. Ne znam, nekako sam očekivao da će biti jedni na jednoj, a drugi na drugoj strani. Nisam znao šta me čeka. Ove naše akcije doživljavam kao početak jedne dobre stvari koja bi se u budućnosti mogla ostvariti, a to je da sva djeca budu pod istim krovom u jednoj školi.
Šta su Vas djeca pitala?
– Pitala su me svašta i većinom su ta pitanja bila vezana za fudbal, kroz koji me i poznaju.
Vi ste prvi UNICEF-ov ambasador iz BiH. Koliko ozbiljno shvatate ovakav angažman?
– Da ne shvatam ozbiljno određene stvari, ne bih se toga ni prihvatio, jer nema ni potrebe. UNICEF je ozbiljna organizacija i meni je, iskreno, čast biti ambasador. Želim da na neki način pomognem djeci ili da ih uputim na pravi put. Jednostavno, da djeca u meni vide nekog kome mogu da vjeruju i na koga se mogu osloniti.
Djeca koju ste posjetili žive s posljedicama rata. Šta ste Vi najteže podnosili?
– Nedostajala mi je sloboda. Dio djetinjstva proveo sam u podrumima, stalno sam se bojao da se nešto ne desi roditeljima, prijateljima, meni… Što se tiče današnje djece, mislim da se ne trebaju baviti politikom. Ima ljudi, i mi smo to dokazali zajedno s UNICEF-om, koji misle na njih i koji ih nisu zaboravili.
Kako izgleda Vaša suradnja s UNICEF-om?
– Kada sam se prihvatio ove uloge, bilo je najbitnije da uspijemo uskladiti obaveze jer nisam često tu, a i kada dođem – ili sam s reprezentacijom ili imam neku obavezu. Sve radimo po dogovoru. Imali smo sada ovih nekoliko aktivnosti, dok je u planu spot koji će biti snimljen s djecom i web site koji će omogućiti komunikaciju između mene i ljudi.
Vi ste i ranije pomagali ljudima. Da li je istinita priča da ste jednom taksisti kupili auto u znak zahvalnosti što Vas je vozio na treninge?
– Znam o čemu je riječ, to nije bilo samo u našim medijima nego i u stranim, samo mi nije jasno kako mogu neke novine i televizije da objave nešto a da prije toga ne razgovaraju sa mnom, bez da su me pitali. Nisam bio u mogućnosti da idem s taksijem na trening, to je glupost od koje veću nisam čuo. Mene je moj otac vozio na treninge: on me vozio na trening, i s treninga u školu ili kući. On je čovjek koji me vozio stalno. Znači, sve s tatom! Nešto drugo nije postojalo. To nije istina.
Ljudi koji su popularni teško mogu sakriti privatni život od javnosti. Smeta li Vam to?
– Smeta mi, jer ne volim da miješam privatni život i posao. Moj privatni život je samo moj i ne želim da mi se iko miješa u to. Što se tiče sportske strane, to je sasvim normalno i tu je sve otvoreno za bilo šta i bilo kada.
Vaša sestra Merima je novinarka. Konsultirate li se nekad s njom o tome kako odgovoriti na privatno pitanje?
– Sa sestrom mogu da pričam o mnogim stvarima i da se konsultiram, jer ona je ipak starija od mene. Veoma mi je bitno šta ona kaže, kao što mi je bitno šta kažu moji roditelji. Međutim, kada je privatni život u pitanju, sam znam šta treba da uradim.
Kakav odnos imate sa sestrom?
– Mislim da je ne gledam samo kao sestru nego i kao prijatelja koji će pomoći kad je najteže. To je ono što čovjek uvijek treba da ima.
Čest je slučaj u Vašoj profesiji da se fudbaleri mladi ožene i dobiju djecu. Kako biste Vi voljeli za sebe?
– To je istina, ali nismo svi isti. Jednostavno, na to gledam potpuno drugačije. Nije bitno oženiti se i, eto, to je to. Mislim da je najbitnije da čovjek u životu nešto prođe, da neke stvari vidi i nauči kako kasnije ne bi žalio za njima. Onda ne dolazi do problema. Želim da mladost proživim kvalitetno. Ne želim da se vežem ako nije ozbiljno. I nisam opterećen tim stvarima: živim, slobodan sam i hoću da uživam u životu. A kada dođe vrijeme za ženidbu, onda ćemo se, akobogda, i ženiti.
Čime Vas jedna djevojka može osvojiti?
– Neko ti se svidi na prvi pogled, nešto osjetiš… A za nešto ozbiljnije, osobu moraš da upoznaš, da vidiš koje su pozitivne i negativne osobine, koje imamo svi. Nije baš ni lagano biti s fudbalerom s obzirom na to da sam stalno na putu. Djevojka prije svega treba da bude razumna, ne volim kada me neko pritišće, trebalo bi da sve ide kroz dogovor. Tako je i u braku i u vezi, u svemu. Ne želim da se zaletim prije vremena. Hoću da upoznam nekog ko je za mene: kulturnu djevojku koja nema predrasuda, i da je sa mnom zbog mene ovakvog kakav jesam, a ne zbog drugih stvari.
Jeste li iskren muškarac prema ženama?
– Dobro pitanje. Jesam iskren, mada čovjek nekad odluči nešto da sakrije jer ne želi da povrijedi drugu osobu. Ali to nisu velike stvari.
Jeste li trenutno zaljubljeni?
– Nisam.
Kako je biti milioner?
– Pare su neophodne, ali nisu sve u životu. Novac može promijeniti određene stvari, ali ne mijenja sve i ne mijenja mene kao čovjeka. Kao čovjeka me ne zanima koliko imam para i kako ću ih potrošiti na sebe. Volim da pomažem drugima zato što imam da pomognem onima koji nemaju. S te strane je dobro, a s druge strane da mogu kvalitetno živjeti. Ja se ne rasipam: znam kroz šta sam prošao i odakle dolazim. Živim normalno, nisam se promijenio.
Gracija 134, 28.5.2010.
