„Haški tribunal je individualizirao krivicu: Ratko Mladić je kriv za genocid. Vučić, Dodik, Stanivuković… individualnu krivicu su kolektivizirali. Novim generacijama, koje su rođene decenijama nakon rata, ostavili su ZLOČINE u amanet!“, napisala je Jasmila Žbanić nakon sahrane Ratka Mladića u Beogradu.
To bi bio sažetak svega što se dogodilo u Beogradu posljednjih dana.
Mladić, pravosnažno osuđen za genocid, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, sahranjen je u Beogradu uz prizore koji ne ostavljaju mjesta sumnji. Ratni zločinac je tamo heroj. Barem za državu, za crkvu, ali i za one koji su došli da se oproste od njega.
Šta se događa kada rat završi, ali njegovi zločini nastave živjeti u drugom obliku? Prvi „Quo Vadis, Aida?“ završavao je u trenutku genocida u Srebrenici. Nastavak, „Quo Vadis, Aida? – Dio koji nedostaje“, počinje tamo gdje se prvi film završio: u vremenu koje bi trebalo biti vrijeme mira.
Ali mir, svjedoci smo, nije nužno kraj nasilja.
Radnja prati Aidu i žene Srebrenice u neposrednom poraću. Aida dobija informaciju da bi njeni sinovi mogli biti živi i da se nalaze u logoru. Iz te nade počinje potraga kroz izbjeglički centar, među hiljadama žena koje traže svoje nestale. Kako potraga napreduje, susreće se s institucijama, šutnjom, političkim kompromisima i nekažnjavanjem. Žene se zato organiziraju i počinju pružati otpor sistemu koji od njih očekuje da prihvate ono što im je ostavljeno kao „mir“.
Žbanić je ranije tu ideju sažela riječima: „mir je teži od rata“. Film se, kako je objašnjavala, ne bavi samo Srebrenicom nego i vremenom u kojem živimo. Žene koje su preživjele genocid pokušavaju se organizirati i izboriti za istinu uprkos političkim preprekama.
Gotovo jeziva je koincidencija da se upravo sada, dok film ulazi u završnu fazu, u Beogradu održava događaj koji pokazuje koliko je ta borba još uvijek stvarna.
Snimanje „Dijela koji nedostaje“ počelo je u martu 2026., a odvijalo se u Sarajevu, Konjicu i Visokom. Završne scene snimane su u Sarajevu, uz veliki broj građana i volontera. Produkcija je čak tražila više od 4.000 statista kako bi masovne scene mogle vjerodostojno prikazati atmosferu vremena o kojem film govori.
Snimanje je završeno i film ulazi u fazu montaže. Za međunarodnu premijeru trenutno se cilja 2027. godina, a norveški Nacionalni filmski institut navodi drugi kvartal 2027. kao očekivani termin.
Za Jasmilu i ekipu filma finansijska borba nije završena. Naprotiv. Većina budžeta osigurana je kroz složenu evropsku koprodukciju i podršku institucija poput Eurimagesa, Austrijskog filmskog instituta, fondova Njemačke, Francuske, Poljske, Nizozemske, Hrvatske, Švedske i drugih partnera. Film ima i televizijske partnere poput ZDF/ARTE, ORF-a, Canal+/Ciné+ i TRT-a.
Ali bosanskohercegovački dio finansijske konstrukcije nije bilo moguće zatvoriti
Zbog toga je pokrenuta nova crowdfunding kampanja za završetak filma. Cilj je 100.000 KM, a na stranici kampanje trenutno stoji 10.285,50 KM, odnosno 10,3 posto cilja, od 59 donatora. doniraj.ba
Film koji govori o tome kako se nakon velikog zločina, nakon genocida, pokušava doći do istine, pravde i dostojanstva, i sam se bori da dobije sredstva potrebna da dođe do publike. Iako će se većina bh. političara složiti kako je kultura sjećanja važan dio identiteta jedne države, danas su prezauzeti vlastitim izbornim kampanjama da bi se sjetili filma, Jasmile, Srebrenice, genocida…
Od „Aide“ do Mladića
Podsjetit ću, prvi film bio je ogroman međunarodni uspjeh. „Quo Vadis, Aida?“ osvojio je Evropsku filmsku nagradu za najbolji film, Žbanić je proglašena najboljom evropskom rediteljicom, Jasna Đuričić najboljom evropskom glumicom, a film je dobio i LUX Audience Award. Bio je nominiran i za Oscara za najbolji međunarodni film.
Njegova autorica je rediteljica čiji je rad protekle dvije decenije duboko vezan za pitanje kako društvo živi nakon rata i kako se trauma prenosi kroz generacije. Njen dugometražni prvijenac „Grbavica“ osvojio je Zlatnog medvjeda u Berlinu 2006. godine. A sada se vraća Aidi jer, kako kaže i sam naziv filma, u prvoj priči je nedostajao jedan ključni dio.
Sve ovo se naprosto isprepliće danas, stvarnost, umjetnost, pitanja povjerenja, i ono ključno:šta se događa kada zločin nije samo predmet sudske presude nego postane dio političkog identiteta novih generacija, sistemski realiziran kroz sve odluke aktuelne vlasti u Srbiji?
Od individualnog do kolektivnog
Haški tribunal je upravo suprotno od onoga što danas pokušavaju nametnuti nacionalističke politike: utvrdio je individualnu odgovornost. Mladić je osuđen za svoje zločine. To nije presuda Srbima. Nije presuda mladim ljudima rođenim poslije rata. Nije presuda narodu.
Ali kada se osuđeni ratni zločinac predstavlja kao heroj, kada se njegove slike nose ulicama, kada se na njegovoj sahrani pojavljuju politički predstavnici, a institucije dozvoljavaju atmosferu nacionalnog trijumfa, onda se individualna krivica počinje pretvarati u politički simbol. I upravo to Žbanić naziva kolektivizacijom.
Paradoks je naprosto neumoljiv: s jedne strane imamo međunarodni sud koji je decenijama pokušavao individualizirati odgovornost za ratne zločine, a s druge političke elite novim generacijama ponovo nude ratne zločince kao dio nacionalnog identiteta.
Mladi ljudi koji su rođeni deset, dvadeset ili trideset godina nakon rata tako ne nasljeđuju samo historiju. Nasljeđuju i način na koji im je ona objašnjena. Ako im se Mladić predstavlja kao heroj, a genocid kao laž, šta im je zapravo ostavljeno u naslijeđe?
I zapamtite, mir nije stvaran ako žrtva mora šutjeti da bi se druga strana osjećala komotno.
Ono što se dogodilo u Beogradu pokazuje nam koliko je dug i težak put do istinskog pomirenja.
Ne zato što svi ljudi u Srbiji podržavaju Mladića — bilo bi pogrešno i nepravedno cijelo društvo svesti na hiljade ljudi koji su došli na sahranu. Ali zato što je javno glorificiranje osuđenog genocidnog zločinca, uz prisustvo visokih političkih zvaničnika, nešto sasvim drugo od privatnog odnosa prema smrti.
Kada država ili njeni predstavnici dopuste da se ratni zločinac vraća u javni prostor kao heroj, onda je teško govoriti o stvarnom suočavanju s prošlošću.
Kako će generacije koje nisu učestvovale u ratu živjeti zajedno ako im političari rat ostavljaju kao identitet?
I evo nas opet na nastavku Jasmilinog „Quo Vadis, Aida?“. Dio koji nedostaje nije samo dio priče o Aidi. To je dio koji nedostaje svakom društvu koje želi mir, ali još nije spremno za istinu.
Završetak ovog filma danas nije samo pitanje završetka jednog umjetničkog projekta. To je pitanje hoće li još jedan glas o preživjelima, ženama Srebrenice, nestalima, pravdi i posljedicama genocida stići do publike — u trenutku kada se preko granice ponovo pokušava napraviti junak od čovjeka čije su zločine sudovi jasno imenovali. doniraj.ba
Film je snimljen. Ali priča koju rediteljica pokušava ispričati još nije završena.
