Razgovarala Dženita Vilajet
Grčka koreografkinja i umjetnica Sofia Mavragani godinama kroz savremeni ples istražuje tijelo kao prostor identiteta, društvenih odnosa, moći i otpora. Njeni radovi često pomjeraju granice između plesa, performansa i vizuelne umjetnosti, propitujući hijerarhije koje oblikuju naše odnose prema vlastitom, ali i tijelu onoga drugog.
U predstavi Zajaši me (Horse Me), nastaloj u saradnji s vizuelnom umjetnicom i filmskom autoricom Janis Rafa, Mavragani polazi od odnosa čovjeka i konja kako bi otvorila mnogo složenija pitanja moći.
Ova predstava bit će izvedena 4. septembra, na sceni SARTR-a, u okviru 8. međunarodnog teatarskog festivala Sarajevo Fest.
Isključivo ženska podjela u smjeloj, žestoko feminističkoj i intenzivno erotskoj savremenoj plesnoj predstavi koja istražuje dominaciju, podređenost i žudnju. Za Graciju Sofia Mavragani govorila je o nastanku predstave, kreativnom partnerstvu s Janis Rafa, simbolici konja te načinima na koje tijelo može istovremeno biti prostor otpora, ranjivosti i moći.
„Horse Me“, kroz tijelo konja, istražuje mnogo šire teme poput moći, dominacije, slobode i pripitomljavanja. Koji je bio početni impuls iz kojeg je nastala ova predstava?
Teško je izdvojiti jedan precizan trenutak početka. Rad je nastao iz veoma različitih i ličnih odnosa koje Janis i ja imamo prema konjima. Janis je odrasla u svijetu konja i izbliza iskusila sve njegove kontradikcije – brigu, privrženost, sport, ali i eksploataciju. Mene je, s druge strane, fascinirala slika konja koji slobodno trči, dok sam istovremeno osjećala snažan otpor prema ljudskim strukturama koje okružuju konjičku kulturu.
Naša saradnja započela je negdje između te dvije pozicije. Mjesecima smo razmjenjivale fotografije, videomaterijale, tekstove, historijska i akademska istraživanja, a konj je postepeno prestao biti samo tema koju treba predstaviti i postao polazište za promišljanje pripitomljenog tijela. Zanimalo nas je šta se događa kada jedno tijelo oblikuju želje, očekivanja, zadovoljstva i sistemi kontrole drugog tijela.
Kroz historiju je konj bio simbol slobode, snage, ljepote i statusa, ali istovremeno i životinja pod kontrolom čovjeka. Šta vas je najviše privuklo upravo toj kontradikciji?
Upravo ta kontradikcija. Konj je možda jedan od najjasnijih primjera načina na koji možemo izgraditi sliku slobode oko tijela koje je čovjek duboko disciplinirao.
Na njega projiciramo toliko ljudskih ideja – snagu, ljepotu, plemenitost, brzinu, moć, slobodu. Istovremeno, njegovo tijelo je kroz historiju trenirano, sputavano, jahano, usmjeravano i korišteno u skladu s ljudskim potrebama i željama.
Ta kontradikcija omogućila nam je da se udaljimo od samog konja. Počele smo šire promišljati pripitomljeno tijelo – načine na koje tijela uče da se pokoravaju, kako se identiteti oblikuju kroz očekivanja drugih ljudi i koliko je ponekad teško razlikovati brigu od kontrole. Ono što me posebno zanima jeste činjenica da pokornost ne mora nužno dolaziti kroz nasilje. Ona može biti utkana i u privrženost, naviku, zaštitu, zadovoljstvo, pa čak i ljubav.
Posebno je zanimljivo to što predstava preispituje rodne stereotipe i hijerarhije. Jeste li željele da publika preispita vlastitu poziciju – ko je taj koji kontroliše, a ko onaj koji se pokorava?
Manje me zanima da publici ponudim unaprijed određenu poziciju, a više da te pozicije učinim nestabilnim.
U predstavi „Horse Me“ tijela neprestano prelaze iz jedne u drugu ulogu – od onoga ko jaše do onoga ko je jahan, od onoga ko naređuje do onoga ko se pokorava, od otpora do prepuštanja, od uživanja do nelagode. Te uloge nikada ne ostaju dugo jasne.
Činjenica da je predstava izgrađena kroz ženska tijela stvara dodatni sloj kompleksnosti.
Zanimalo nas je poremetiti očekivanja koja se vezuju za ta tijela, umjesto da jednostavno obrnemo hijerarhiju ili žene predstavimo isključivo kao žrtve ili moćne figure.
Rad ne predlaže novu hijerarhiju. On stvara situaciju u kojoj sama hijerarhija postaje vidljiva, nestabilna, a ponekad i apsurdna. Nadam se da to publici omogućava da se suoči s vlastitim pretpostavkama o moći, rodu, želji i pokornosti, bez potrebe da joj predstava govori šta tačno treba misliti.
Postoji li pokret u predstavi koji je za vas posebno važan ili koji najbolje sažima ono što ste željele reći?
Rekla bih da je pokret uzjahivanja i bivanja uzjahanim u samom središtu cijelog rada.
Sam čin penjanja jednog tijela na drugo odmah stvara odnos težine, oslonca, kontrole, ranjivosti i zavisnosti. Međutim, kako se predstava razvija, postaje sve teže razumjeti ko zapravo koga nosi.
Za mene upravo tu koreografija postaje najzanimljivija. Mi ne ilustriramo konja, već fizički odnos koji povezujemo s konjem i jahačem koristimo kako bismo stvorile promjenjivi pejzaž tijela.
Tijelo može naređivati, a već u sljedećem trenutku postati ono koje nosi. Može pružati otpor, a istovremeno učestvovati upravo u sistemu kojem se opire.
Ta stalna promjena važna je za cijeli rad jer tijelu ne dopušta da se zadrži unutar jednog identiteta ili jedne uloge.
Ovo je kreativno partnerstvo koreografije i vizuelne umjetnosti. Kako je izgledala vaša saradnja s Janis Rafa?
Saradnja je bila temeljna za način na koji se rad razvijao. Nismo počele s jasnom podjelom između koreografije i vizuelne umjetnosti, tako da jedna od nas donosi pokret, a druga slike. Umjesto toga, dopustile smo da se naše dvije umjetničke prakse međusobno prožimaju i utiču jedna na drugu.
Janis je donijela dug i složen lični i umjetnički odnos prema konjima, kao i vizuelni, neantropocentrični način posmatranja životinja. Ja sam donijela koreografsko istraživanje tijela, odnosa, kompozicije i improvizacije. Dugo smo razmjenjivale materijale prije nego što smo uopće ušle u studio – fotografije, videe, tekstove, zvukove, predmete, reference i sjećanja.
Ono što je bilo posebno produktivno jeste činjenica da nijedna od nas nije imala potpuno vlasništvo nad temom. Konj nam je neprestano izmicao. Izgradile bismo određenu sliku, a zatim je preispitale; razvile pokret, a onda u njemu otkrile neko sasvim drugo značenje.
Završni rad stoga nije jednostavna kombinacija dviju umjetničkih praksi. On je rezultat neprekidnog pregovaranja između njih – i, možda, našeg pokušaja da stvorimo prostor u kojem ljudsko tijelo može govoriti o konju, a da pritom ne pretendira da govori u njegovo ime.
