Napisala: Dženita Vilajet
Možda nikada neću pronaći dovoljno lijepe riječi da objasnim šta si sve promijenio u meni,
ali znam jedno, prvi si u što šta čemu.
Možda nisi bio prvi zagrljaj mog života, ali si prvi zagrljaj u kojem sam poželjela ostati zauvijek.
Prvi koji nije samo prošao kroz moj život, nego je u njemu nešto promijenio. Tiho, nenametljivo, a toliko duboko da više ne znam kakva sam bila prije tebe.
Prvi si čije krupne oči mogu gledati
i u njima zaboraviti šta sam htjela reći.
U njima ima nešto što me smiri, nešto što me vrati meni kad se izgubim u svemu ostalom.
Prvi si koji klimne glavom dok pričam najveću besmislicu na svijetu.
Prvi si čije otkucaje srca ne želim samo čuti, želim ih pamtiti.
Želim znati njihov ritam
i onda kada godine prođu,
i onda kada kosa osijedi,
i onda kada nam se život promijeni hiljadu puta.
Jer od svih zvukova ovog svijeta, tvoj mi je nekako najbliži domu.
Prvi si zbog kojeg je svijet dobio boje.
Isti gradovi, iste ulice, ista jutra, a odjednom je sve nekako ljepše.
Kao da je život prije tebe bio samo skica, a ti si došao i neprimjetno preko svega povukao boju.
Prva si mi misao kada otvorim oči. I posljednja si misao koja mi se provuče kroz glavu kada dan utihne.
I znaš šta je najljepše?
Nisi prvi zato što je prije tebe bilo prazno. Prvi si zato što si ti prvi zbog kojeg više ne želim da išta tražim.
Prvi si koji me naučio da se čovjek može vezati za nečiji pogled, za nečiji glas, za način na koji neko izgovori tvoje ime.
I ako me ikada pitaš
šta si mi ti zapravo
neću znati dati dovoljno velik odgovor.
Jer kako se riječima objasni neko zbog koga ti srce postane mirnije?
Prvi si u mnogo čemu.
Ali najviše od svega, prvi si zbog kojeg sam poželjela da nešto ne bude samo prvo.
Nego posljednje.
