Zenica je utihnula. Grad koji je godinama s ponosom pratio uspjehe svojih planinara odjednom je ostao bez pet svojih ljudi. Vijest o tragediji na Elbrusu nije odjeknula samo ulicama Zenice, nego i širom Bosne i Hercegovine i regije, među hiljadama planinara koji dobro znaju koliko je tanka granica između ostvarenog sna i tragedije na velikim planinama. Društvene mreže, planinarski klubovi i institucije ispunili su se porukama nevjerice, tuge i posljednjih pozdrava ljudima koji su iza sebe ostavili mnogo više od osvojenih vrhova – ostavili su porodice, prijatelje i zajednicu koja će ih pamtiti po hrabrosti, predanosti i ljubavi prema planinama.
Sedmočlana ekspedicija iz Zenice nije bila grupa avanturista ili neiskusnih planinara. Među njima su bili članovi Gorske službe spašavanja, ljudi s brojnim usponima na vrhove više od 5.000 metara. Upravo zato ova tragedija posebno potresa planinarsku zajednicu – jer pokazuje da iskustvo značajno smanjuje rizik, ali ga nikada ne može potpuno ukloniti.
Izgubljeni životi
U ovoj tragediji život su izgubili Meliha Čaušević, Alma Okanović, Denis Okanović, Almir Krivdić i Nermin Talam. Dvoje stradalih bili su članovi Gorske službe spašavanja Zenica, dok je troje pripadalo Planinarskom društvu “Vedro”. Nesreću su preživjeli Haris Adilović i Kemal Vidimlić.
Na velikim planinama rijetko se gine zbog jednog pogrešnog koraka. Mnogo češće čovjek izgubi bitku protiv nečega što ne može vidjeti kako dolazi. Oblak koji se za nekoliko minuta pretvori u oluju. Vjetar koji briše tragove. Temperatura koja za kratko vrijeme padne desetine stepeni. Visina na kojoj svaki udah postaje napor, a svaka odluka pitanje života.
Informacije ukazuju da je:
- grupa bila na oko 5.100 metara
- vrijeme se vrlo brzo pogoršalo
- pojavili su se orkanski udari vjetra
- temperatura je naglo pala
- vidljivost je gotovo nestala
- dvojica planinara su preživjela
- pet članova ekspedicije izgubilo je život.
Jedan od preživjelih, Haris Adilović, izjavio je ruskim medijima da smatra kako presudan uzrok nije bila nepripremljenost ekipe nego pogrešna vremenska prognoza, uz napomenu da će konačne okolnosti utvrditi istraga.
Planine iznad 5.000 metara
Na toj visini u zraku je znatno manje kisika, čovjek sporije razmišlja, slabije procjenjuje opasnost, tijelo se mnogo teže zagrijava a svaka fizička aktivnost troši višestruko više energije.
Najveći neprijatelj nije hladnoća nego kombinacija vjetra, hladnoće, visine, iscrpljenosti i dehidracije. Planinari to nazivaju “savršena oluja”.
Uspon i silazak
Na Elbrusu se vrijeme može promijeniti za desetak minuta. Sunčan dan može postati: mećava, gusta magla, orkanski vjetar a temperatura se spustiti ispod -20°C. Šta tada postaje najveći problem? Nije više uspon. Nego silazak. Većina nesreća na visokim planinama događa se upravo pri povratku kada su ljudi umorni, dehidrirani, sporiji i kad koncentracija opada.
Ne ubija samo smrzavanje, puno je rizika na tim visinama: hipotermija, promrzline, visinski edem mozga, visinski edem pluća. Simptomi često počinju sasvim bezazleno: glavobolja, mučnina, vrtoglavica, zbunjenost.
Zašto je spašavanje toliko teško?
Na 5.000 metara ni spasilačke ekipe ne mogu raditi kao u gradu. Njih ograničavaju vjetar, helikopteri često ne mogu poletjeti, magla, lavine i led. Zbog toga pomoć ponekad satima ili danima ne može stići. Upravo je loše vrijeme otežalo i izvlačenje tijela na Elbrusu.
Mnogi ga smatraju najlakšim od “Seven Summits”,Elbrus je smješten u planinskom lancu Kavkaza, na jugozapadu Rusije, i dio je Nacionalnog parka Prijelbrusje, ali statistika pokazuje da upravo zbog te reputacije ljudi često podcijene planinu. Elbrus ima: 5.642 metra, vrlo promjenjivo vrijeme, ogromna ledena polja i snažne vjetrove.
Borba za opstanak
Planina nije neprijatelj čovjeka. Ona ne kažnjava niti bira svoje žrtve. Samo podsjeća koliko smo mali onda kada povjerujemo da prirodu možemo potpuno kontrolirati.
Tragedija na Elbrusu nije priča o neiskustvu niti o nečijoj lakomislenosti. Riječ je o ljudima koji su znali planinu, poštovali je i godinama joj se vraćali. Ponekad, međutim, ni to nije dovoljno. Na visinama gdje se zrak prorijedi, gdje se vrijeme mijenja brže nego što čovjek može reagirati, planinarenje prestaje biti sport i postaje borba za opstanak. A upravo zato svaki uspješan povratak s vrha planinari smatraju većim uspjehom od samog osvajanja vrha.
