Piše Ozren Kebo
Lijen
Pošto me svi optužuju da sam lijen i pošto i sam patim od kompleksa teškog neradnika, odlučim da ljudima oko sebe pokažem koliko griješe tako što ću svakog dana na papir da položim jedan kratki, sićušni zapis. I, naravno, izdržim osam dana, devetog se koncept raspadne, a zavjet ispari kao da ga nikada nije bilo. Ali onda pročitam tih osam zapiščića i vidim da sam sve vrijeme zapravo verglao jednu te istu priču.
Evo kako je to bilo.
Bolja prošlost
Čitam u Vremenskom utočištu G. Gospodinova: „Nakon diktature budućnosti, kako bi rekao moj prijatelj K., dolazila je diktatura prošlosti.“
Georgi piše o Bugarskoj, a isto se desilo i ovdje. Nakon 45 godina socijalizma u kojem nam se obećavala bolja budućnost, mi već četvrtu deceniju živimo u feudu čiji nam predstavnici nude bolju prošlost. Kao i onda, i ovo obećanje tek što nije bahnulo. Samo je zabranjeno obećati bolju sadašnjost, jedino agregatno stanje koje nas zanima. Ne sutra, ne privlači nas ni jučer, nego hoćemo danas, ali naš vapaj nema ko da čuje.
Ko smo mi?
Kao ljudi smo relativno podnošljivi i dobri, pristojni, uvijek spremni pomoći strancu, i u to sam se desetine puta uvjerio na sve tri strane. Gdje god sam došao kao naturalizirani Sarajlija, nailazio sam samo na čistu ljubaznost, na iskonsku nesebičnost u zalaganju: Metković, Banja Luka, Čitluk, Prijedor, Zenica, Tuzla…
Kao narodi smo odvratni, čisto zlo. O tome sve znamo.
A kao pojedinci na mrežama gori smo čak i od naroda koje predstavljamo. Tamo smo više od zla, svi smo hodajući genocidi. I sad, zanimljivo je pitanje kuda, kako i zašto ide taj proces od čovjeka do naroda, pa onda do vlasnika profila na FB-u ili Iksu. Na mrežama se ljudi nekim alkemijskim procesima transformiraju u rulju, najodvratniju formu postojanja na planeti. Rulja nema milosti, ona prvo satare, pa tek onda pita ko ide. Istinski me zanima šta je prava priroda ovdašnjeg, da prostite, čovjeka, ono kad ga priupitate štagod i on se polomi dok vam ne pomogne, ili je to ovaj grozomorni krvnik skriven iza lažnog imena, koji bi vas zaklao ne trepnuvši.
Suad i medo
Viralni snimak “Suade, medo je tamo” ima snažan autoironijski naboj. I to je ono što ga čini veličanstvenim i to je ono po čemu su Nadrealisti svojevremeno bili važni i trajali kao takvi sve dok iz autoironije nisu uplovili u vode jednoznačnog vica. Tu je bio kraj. Za prokljuviti autoironiju potrebna je izvjesna doza inteligencije, čak i obrazovanja, inače kao recipijent nećete odmaći dalje od obične provale, dakle, zahvatit ćete jedino površinu.
Autoironija uvijek ide pod ruku s rizikom da nećete biti shvaćeni ispravno. Recimo, ima ljudi na raznim stranama koji Suadovu avanturu nisu razumjeli pa su se izrugivali bosanskoj gluposti i eto vrhunskog dokaza nečije intelektualne, čak i civilizacijske zapušćanosti – ono kad se izruguješ nečijoj samoporuzi jer nisi kapacitiran da shvatiš poentu. Zađite po mrežama, prolistajte ko je sve i kako reagirao na navedeni spot i sve će vam se samo kazati.
Starost
Nije strašna smrt, strašno je umiranje. A strašnija od umiranja samo je još starost, ta suvišna forma postojanja u kojoj tijelo izdaje duh i u kojoj konačno znaš šta si sve i kako trebao uraditi onda kada nije bilo pameti.
Drugo ime starosti je bolest. Kad čovjek shvati da je o zdravlju trebalo misliti na vrijeme već je kasno da se bilo šta promijeni. Mi postajemo bolešćina. Bolest je čovjekova druga priroda; ko ne vjeruje, nek se samo malo strpi – eto je odmah iza pedesete. U našim životima postoje tri temporalna odjeljka: mladost, zrelost i bolest. Živimo kroz odumiranja. Bolest je sjećanje na zdravlje. U mislima, ja trčim svaki dan, kao da su mi 42, a ne 67. Ne da trčim, nego žmarim. Moćan je osjećaj trčati. Trčanje je znak da smo živi, tjelesna potvrda postojanja. Kad bi mi tijelo dalo, sad bih se otisnuo u trčanje i ne bih stao sve dok sebi ne bih u glavu utuvio neke prerogative. U glavi trčim brže, duže i elegantnije nego što sam ikada u stvarnom životu.
Neke godine
Neke godine ne mogu stati u 12 mjeseci. Meni recimo 2022. traje sve do danas: kako sam se onda gurnuo u izolaciju, nikada iz nje izašao nisam. Stvar je u tome da mi blažena samoća nije počela s pandemijom, nego neuporedivno ranije, godinama, ako ne i decenijama.
Najbolji osjećaj na svijetu
Upravo je pročitana jedna knjiga, sređuju se bilješke, kopa po Guglu sve o njoj i autoru, prepisuju podvučeni pasusi, zaključuje se slučaj i bira novi naslov.
E, ovo zadnje, potraga za sljedećim naslovom, tu je položena srčika ugode, drhtaj uzbuđenja pred nečim što se ne da razumjeti bez prethodnog bogatog iskustva.
Pisci su čudo. Naprimjer, Roberto Bolaño: „Books are finite, sexual encounters are finite, but the desire to read and to fuck is infinite; it surpasses our own deaths, our fears, our hopes for peace.“ Nek zapis ostane nepreveden, pristojnosti i javnog morala radi.
Demoni svuda oko nas
Dok čitam, sve mi je potaman. Kad ne čitam, postajem težak slučaj krivice zbog osjećaja da ne živim na pravi način. A kad se opet vratim čitanju, osim što mi je sve potaman, grize me savjest što čitam umjesto da živim.
Ko je imao nerazrješivi frontalni sukob sa samim sobom, isprve će shvatiti s kakvim se demonima ja ovdje borim…
Erotski muzej, molit ću
Svaki ozbiljan grad u svijetu ima erotski muzej. Sarajevo ga još nema i predlažem da hitno ispravimo taj kulturološki nedostatak, tu civilizacijsku sramotu. Kao idealnu lokaciju nudim onaj svadbeni salon preko puta Inat-kuće. A pošto sam dužan da nešto i uzvratim ovoj divnoj čaršiji koja mi je dala sve, a ja njoj ništa, predlažem sebe za doživotnog direktora ugledne javne ustanove u formiranju.
Ja rekoh šta sam imao…
