Nedavno objavljeno

Herbarij

Godinama pravim katalog, neku vrstu osobnog antropološkog herbarija, u koji pohranjujem tragove sjećanja

Piše Ozren Kebo


Umiru ljudi

Umiru i neki od njih ostave ektoplazmični trag za sobom, što će reći da na izvjestan nedefinirani i neopipljivi način i dalje žive s nama, u nama i oko nas. Smrt nema prepoznatljiv metod, tj. njena je pojavnost skrivena u neočekivanosti. Udara sa svih strana, stare i mlade, bolesne i zdrave, u ratu i u miru. Godinama pravim katalog, neku vrstu osobnog antropološkog herbarija, u koji pohranjujem tragove sjećanja. Moram li reći da sam trajno ophrvan primordijalnim osjećajem krivnje što ne mogu utefteriti sve koje znam i čije postojanje vrijedi zabilježiti?
Ali nešto ostaje urezano. Prije svih, Karim Z. Možda predzadnja granata koja je pala na grad pogodila ga je na ulici. Trinaest dana kome i nade. Nade bez osnova: ugasio se život jednog briljantnog uma i neponovljivog talenta. Nikada neću zaboraviti riječi njegovog oca Mehmeda, koji sedmog dana Karimove kome kaže: “Kao da se malo zarumenio, kao da dolazi sebi.”
Ekrem T., izvrsni reporter Starta – rak pluća. Kad mu je umro otac, penjemo se nas dvojica blagom uzbrdicom na groblju Vlakovo, on jedva hoda i jedva diše, i na jednu moju primjedbu, nekoliko sedmica prije nego što će zauvijek otići, odgovara: “Ali ja volim život.”
Safet S., mladi, samozatajni fotoreporter Dana, kose do pola leđa, bio na svadbi u Mostaru, vozio se u kićenoj koloni, tom nesnosnom običaju balkanskih plemena, sjedio pozadi, došlo do sudara, on ispao iz auta. Naizgled mu ništa nije bilo, navečer podlegao unutrašnjim povredama.
Benja F., režiser, doživjeli smo sedam dana putovanja Kosovom, i jedno urnebesno smijanje od pola sata u nekom napucanom Audiju. Bio je to paradigmatični smijeh oslobađanja, sve što se u nama nakupilo u one četiri godine opsade tad je eksplodiralo, dok je auto zasipao divlji snijeg, usred mraka i planine o kojoj ništa nismo znali. Zalutali, pa umjesto straha iz nas provalilo kikotanje. Nekoliko mjeseci poslije bahnu ljeto i na nesnosnoj vrelini naš Benja samo se ugasio.
Mućo O., novinar Oslobođenja, teška smrt divnog čovjeka. Predrag L., jedna nezaboravna duša, majstor nad majstorima, samo se pojavilo nešto nakon čega su svi znali da je kraj blizu. Bane Lola iz Beograda, stoji na početku niza umrlih prijatelja koje sam znao samo preko Facebooka. Vladimir M., čudo od novinara, ubio ga zdravstveni sistem Hrvatske. Bilo je u Feralu još smrti, mene se dvije tiču. Sandra Š. Č. Sjećate se one famozne fotografije iz opsade: elegantna mlada Sarajka koja trči pokušavajući pobjeći od snajpera? To je bila naša Sandra. Sanja B., beskrajno talentirana; tek, jednog dana čuješ nema je više. Mirsad Č., vrijedni hroničar Konjica. Senada T., sav joj Stolac došao na dženazu, pa ako ima kakve utjehe u tako ranoj smrti, nek bude da će ostatak vječnosti provesti u hladovini visokih čempresa stolačkog harema. Samir K., novinar, faca; otkako ga znam, licem mu je vijorila izvjesna nota sjete. Kad je onako mlad otišao, postade mi jasno zašto.
Dario Dž., i u umiranju je bio sam, kao i u životu, kao i u onoj nenadmašnoj prozi. Marko V., moram jednom posebno opisati naše razgovore o kompjuterima. Mehmed Z., genijalni slikar bola, nikada nije prebolio Karima, a od njega smo se učili blagom karakteru. Kasno shvatismo da se karakter ne može naučiti, to je nešto dublje u sistemu, ali vrijedilo je pokušati. Ico M., najveći izdavač kojeg znam. Onakvu smrt svako bi poželio, u trenu, bez bola i patnje. Jedan prijatelj Senada P., inače partizanski hirurg, davno zakucao: “Svakog mjeseca davao bih deset posto plate za smrt od infarkta.”
Emir Š., čuvar biblioteke u srednjoj ugostiteljskoj, otkrio mi Ryszarda Kapuśćińskog. Sedam dana prije nego što će umrijeti zove me iz kafane jedno sto metara udaljene od moje zgrade, kaže da dođem i da popijemo flašu vina u čast njegovog ozdravljenja. Kao neko ko ne izlazi iz kućere bez velike nevolje, i sad okajavam taj jedan u nizu neizlazaka u životu.
Moj je otac svima išao na sahrane, sprovode i dženaze. Ja nikome. Pa ako vi, šućur Allahu, odete u hologramsku stvarnost prije mene, neću vam doći na pošljednji oproštaj. A ako – ne dao dragi Bog – ja odapnem prije vas, nemojte namjerno ni vi meni. Ako za taj grijeh ima nekog opravdanja, evo nek bude ovo: znajte da nas ima mnogo koji izlazimo samo kad moramo, nerado i preko neke stvari. Ne idemo vala ni po svadbama, pa ne moramo ni na kraju puta.
Imam još dva kataloga: prvi za rodbinu, drugi za mačke i pse. Da prostite, svaki odlazak odbolovao sam na nogama. Ja koliko vidim, smrt je svuda oko nas, nadire s već poznatih uporišta, pa se katalog odlazaka nastavlja. Do konačnog poraza, a i dalje.

Daj nam nasilja

Svakog jutra, prije nego što otvorim portale i uzmem obaveznu dnevnu dozu toksina, naglas kažem: e, da vidimo kakvu je žetvu imao Tanatos otkako sam zadnji put konzumirao vijesti. Brižljivo odabran izraz, jer vijesti se ne čitaju, nego konzumiraju, upijaju, apsorbiraju kožom i mozgom, udovima i torzom, dušom i genima.
A on, Tanatos, u životnoj formi. Iz godine u godinu, iz mjeseca u mjesec, iz dana u dan, sve mu bolje ide. Ginu gore i dole, na sjeveru i jugu, danju i noću, umiru žene i bebe u vječitoj igri naganjanja koja počinje strahom i završava sveopćim pokoljem.
Ko god ubija, prethodno je iznašao savršeno opravdanje za svoje zločine.
“A ko iz svega ovog izađe neoštećen, nedirnut, neogreban, s njim nešto definitivno nije u redu.”

Gracija 441, januar 441

Latest Posts

spot_img

Raport

spot_img