Napisala Mersiha Drinjaković
Ne znam. Ne znam, više ništa ne znam. Otrovali su me komentari na jučerašnje ubistvo. Na femicid. Neko je, u moru odvratnosti i banaliziranja napisao, “ne izmišljajte riječi, ubijen je insan, kakav femicid”. I šta ja sad mogu osim da vrištim iz očaja? Kako izliječiti društvo koje piše otrov? Koje baca svoje strelice neselektivno, ne pomislivši samo jedno, ono što bi svakom ljudskom biću trebalo biti prvo, prije nego što izgovori, napiše užas: A ŠTA DA SE OVO DESILO MENI, NEKOME BLISKOM MENI?
Opet sam danas izašla da kupim smeće oko zgrade, to me sad smiruje čak više nego što me je prije uznemiravalo, kad sam razmišljala ko su oni koji siju odbačene kutije cigareta, pivske konzerve, ambalažu sendviča…. Sad ne razmišljam o tome, samo me misli vode kroz neke mračne ćorsokake, zamišljam policajce (one odgovorne i koji rade svoj posao srčano, jer znam da ih ima) kako po ko zna koji put gledaju kako se iz pritvora puštaju oni koje su priveli, a oni pronašli rupicu u zakonu i provukli se.
Zamišljam i one druge. One koji primaju pozive o prijavi nasilja, odlaze na lice mjesta, neugodno im je da slušaju ženu uplašenih očiju, okreću glavu, češkaju se nervozno, samo što prije žele otići odatle. I ne razmišljaju više o tome, jer imaju i oni svojih problema.
Zamišljam onda policajce koji su, a sigurno i oni znaju i dobro se sjećaju, bili baš ti koji su primili prijavu za nasilje, pa onda ugledali baš tu ženu na Dnevniku – UBIJENU. Proradi li tad osjećaj krivnje?
Empatija? Da sljedeći put nešto drugačije uradi? Ili tužitelj, sudija, svi oni koji su u nizu bili odgovorni da zaštite baš nju koja je od njih tražila pomoć, ali, eto, nekako nisu to preozboljno shvatili. Ima li ljudi u našem sistemu ili su svi samo kotačići birokratske mašine i čekaju da završi radni dan?
Zamišljam onda tužitelje i sudije koji dobiju slučaj; pa onda dolaze olakšavajuće okolnosti. Strašne su te okolnosti koje nasilnika spašavaju višegodišnjeg zatvora, slušala sam ih nedavno kad je Detektor objavio istraživanje o tome kako sudovi tretiraju nasilje nad ženama, kao i o tome kako se izriču uslovne kazne i to zbog SLJEDEĆIH OLAKŠAVAJUĆIH OKOLNOSTI: otac maloljetnog djeteta, slaba primanja i korektno ponašanje pred sudom, nezaposlenost, korektno držanje počinitelja, protok vremena od počinjenja djela i razvod koji se u tom periodu desio, priznanje i otac dvoje djece, slabog imovinskog stanja.
Ne mogu se više staviti ni u čije cipele, nema tih cipela u kojima mogu osjetiti užas žene koja je izgubila svaku nadu u pomoć, i koja dok joj se zauvijek sklapaju oči shvata da joj je SISTEM NEPRIJATELJ.
JER JE NIJE ZAŠTITIO, JER JE OKRENUO GLAVU, JER JE NIJE SHVATIO OZBILJNO, JER JE ONA “NIČIJA”, JER ZA NJU NIKO NIJE NAZVAO NEKOGA, JER NEMA KO URGIRATI, JER…. Samo nastavite niz…
Ne znam. Ne znam više ništa što bi imalo smisla, stvarno ne znam. Poražena sam užasom koji me okružuje, ne samo užasom koji siju nasilnici koji ubijaju žene, ne užasom izostanka reakcije sistema koji ima preča posla od prevencije femicida, već i užasom koji sipamo po mrežama dokazujući da nam je relativiziranje ubistva vrhunac intelektualnog dometa. JER SE NIJE DESILO NAMA.
