Napisala Mersiha Drinjaković
Snimila Irma Ahmetspahić
Još koji dan pa će sedam mjeseci kako nam se život okrenuo naglavačke. Ili kako bi Z to rekao “otkako sam se povrijedio”. I sedam mjeseci je mala a velika zajednica ljudi uložila puno ljubavi i energije da se Z oporavi. Bili smo na kontroli jučer, jednoj od glavnih. Doktor je rekao da je napredak više nego očit, da je prezadovoljan i da smo napravili podvig. Ja, opet, mislim kako su on i njegove kolege napravile čudo. I dok nam život teče uz terapije i tretmane oporavak, upadam i u kolotečinu života koju nosi svakodnevnica.
I zamišljam šta bi dali Erdoanovi roditelji da su na mom mjestu, da mogu da se brinu o njegovom oporavku, samo da je živ, da je ostao živ. Razmišljam koji je tender bio koban. Ko je donio odluku o tome da tramvaj koji je u reklamu upakovana rashodovana konzerva i nakon što je desetine puta pokazao da je odslužio svoje pošalje na tračnice. Koji potpis je doveo do 12. februara, kome se tog dana nije dalo da misli o onome za šta prima platu? Čija ga je politička struja dovela na to mjesto? Koliko je struja prostrujalo GRAS-om unakazujući ga i snižavajući kriterije?
Kako to da još ne znamo ko je kriv za žrtve jablaničkog kamenoloma? Ili dokle je stigla istraga o podvođenju maloljetnica u TK? Ili ko je sve u lancu odlučivanja tačno kriv za požar u Domu penzionera? Ili za svaku žrtvu femicida koja je prijavila nasilje, ali je sve onda stalo negdje u sistemu.
Sistemsko ubijanje
Dozvolili smo sistemu da nas ubija polako, uporno i bez imalo stida. Dozvolili smo mu da se skriva iza procedura, komisija, rokova i “istraga u toku”, dok su nam životi postajali statistika i crna hronika. Nekako smo navikli na to da se odgovornost razvodni do neprepoznatljivosti, da se krivica nikada ne veže za ime i prezime, već za apstraktno “stanje”, “okolnosti” i “splet nesretnih okolnosti”. A to nisu okolnosti – to su odluke. Potpisi. Tenderi. Prešutni dogovori. I sistem koji uvijek nekako preživi, dok ljudi, dok nam djeca stradavaju. I ostaju bez dijelova tijela!
I onda su se, protekla tri dana, pojavila djeca i mladost Sarajeva i BiH. Bez kalkulacije, bez političkog rječnika, bez naučenih fraza. Pojavili su se s nepatvorenim bijesom, s iskrenim i tužnim pitanjima pretvorenim u krik. Njihov bijes nije destrukcija, on je vapaj za pravdom. Njihovo prisustvo na ulicama je jednostavno instinkt da se kaže: dosta!
Neko mora biti kriv
Ta djeca su nam pokazala koliko smo mi, odrasli, oguglali. Koliko smo puta okrenuli glavu jer “nije do nas”, koliko smo puta slegnuli ramenima jer “ništa se tu ne može”. Oni su izašli jer još vjeruju da se mora moći. Da neko mora biti kriv. Da sistem nije bogom dan, nego su ga napravili ljudi i ti ljudi moraju preuzati odgovornost. I to brzo, kao što brzo preuzimaju i sve beneficije pripadanja sistemu. Puno je bolje sve ovo od mene opisala moja kolegica Kristina Ljevak Bajramović u tekstu za Mediacentar. I inspirisala me na ove retke.
Inspirisalo me i to što sam vidjela pukotine u sistemu, strah od reakcije mladih ljudi koji još nisu naučili da šute. Kao što je većina nas. Posipanje pepelom je ovdje, čini mi se, jedino što spada.
Oni, djeca koju gledam ova tri dana, nas vraćaju na tvorničke postavke, oni pitaju glasno i ne odustaju. O nadam se, kako se samo nadam, da je ovo početak nečega, tračka nade da se ne može baš sve gurnuti pod tepih.
Ovo nije samo priča o jednom tramvaju. Ovo je priča o svima nama, o godinama u kojima smo dozvolili da nam sigurnost, da nam život u zemlji koju volimo postane luksuz, a odgovornost nepostojeća kategorija. I ako smo išta naučili ovih dana, onda je to da ovaj iskonski bijes koji su nam mladi demonstrirali nije neprijatelj. Ravnodušnost jeste. A djeca su nas, bolno jasno, podsjetila koliko nas je ta ravnodušnost koštala – i koliko nas još može koštati ako opet odlučimo da šutimo.
