Napisala Dženita Vilajet Avdičević
Biti pridošlica u Sarajevu znači hodati gradom koji te zove da sanjaš, a istovremeno te tiho podsjeća koliko si daleko od svega što voliš.
Kada sam prvi put došla, nisam razmišljala o onome što se sve može dogoditi. Grad je izgledao svjetlano i beskrajno, pun mogućnosti. Činilo mi se da ću sve moći sama. Nisam mislila na tihe brige onih koji su ostali daleko – koji me vole, koji se za mene mole, koji ne mogu biti uz mene kada zatreba zagrljaj ili zaštita.
A život, ipak, ne pita
Tek kada se dogodi tragedija, kada te sudbina suoči s nepredvidivim, dolazi bolno otriježnjenje. Shvatiš koliko je teško biti pridošlica. I koliko je teško onima koji te vole i čekaju kod kuće. Njihova briga putuje s tobom, tiša od poruka i poziva, ali snažnija od svake udaljenosti.
Biti pridošlica znači primiti paničan poziv svaki put kada se na vijestima pojavi loša vijest. Znaš da su tvoji roditelji sjeli pred ekran i u strahu čekaju, tražeći tvoje ime među redovima crnih naslova. Strahuju, provjeravaju, mole da nisi ti.
Erdoan Morankić, momak iz Brčkog koji je studirao u Sarajevu, bio je jedan od nas. Poginuo je nakon što je tramvaj iskočio iz šina. Jedan trenutak. Jedna sekunda u kojoj je nešto što je trebalo biti sigurno – postalo kobno.
Ali tog dana nije iz šina iskočio samo tramvaj
Iskočilo je povjerenje. Iskočila je sigurnost. Iskočila je iluzija da sistem brine za svoju djecu.
Grad nas uči samostalnosti, ali sistem bi trebao učiti odgovornosti. A mi živimo u vremenu u kojem se prečesto čini da su mladi, da smo svi, prepušteni sami sebi – svojim snovima, svojim borbama, svojim strahovima. I dok roditelji bdiju pred ekranima, dok šalju poruke i mole da je sve u redu, mi polako postajemo statistika.
Nas je sve manje
Odlazimo trbuhom za kruhom. Odlazimo zbog sigurnosti. Odlazimo jer želimo sistem koji ne iskače iz šina. A oni koji ostaju, ostaju s nadom da će se nešto promijeniti
Biti pridošlica znači učiti hodati sama kroz grad koji voliš. Ali i učiti kako nositi odgovornost za svijet u kojem želiš živjeti. Svaki osmijeh, svaki mali uspjeh, nosi sa sobom misao na roditelje koji žive naš život zajedno s nama, iako daleko.
Biti pridošlica znači nositi ljubav daleko od ruku koje te čuvaju. Učiti kako je osjetiti u svakom dahu. Ali i učiti kako tražiti više. Više sigurnosti. Više brige. Više sistema koji ne puca pod teretom nemara. Jer kada tramvaj iskoči iz šina, to nije samo tehnički kvar. To je pukotina u poodavno poljuljanom povjerenju.
Budimo glasniji
A djeca ne smiju biti kolateralna šteta loših odluka, nemara ili zaborava. Možda nas upravo ta bol mora natjerati da tražimo bolje. Da budemo glasniji. Da ne pristajemo na sistem koji ne vidi svoju mladost kao najveću vrijednost.
Biti pridošlica nije samo biti daleko od kuće. To je živjeti između sna i straha. Između nade i odgovornosti
I možda je upravo ta ljubav – ona roditeljska, ona tiha, ona koja bdije – jedina konstanta u svijetu koji prečesto iskače iz svojih šina.
