Snimio: Dženat Dreković
Bilo je, naprosto, suđeno da Mia Farrow (81) postane glumica: majka joj je bila slavna Maureen O’Sullivan, Jane iz Tarzana sa Johnnyjem Weissmullerom, a otac John Farrow, scenarista i redatelj. Mia ili Maria de Lourdes bila je treće od njihovo sedmero djece i, s obzirom na holivudski način života, u djetinjstvu je bila prilično mažena. A onda je, u devetoj godini, oboljela od dječije paralize. Potpuni oporavak i ozdravljenje bila je tek prva od bitaka koje je Mia morala dobiti.
Već od malih nogu pokazivala je sklonost prema majčinoj profesiji, a godine 1959., snimajući film John Paul Jones, otac je dopustio da nekoliko njegove djece odglumi manje uloge. Bilo je to iskustvo koje je Miu učvrstilo u uvjerenju da postane glumica. Prvo pojavljivanje na daskama koje život znače imala je u brodvejskoj izvedbi komedije Oscara Wildea Važno je zvati se Ernest. Među publikom se jedne večeri našao i producent Paul Monash, koji je pripremao snimanje serije Gradić Payton. Mia Farrow ga je toliko oduševila da je pričekao kraj predstave i otišao iza pozornice kako bi je pitao želi li ulogu u njegovoj novoj seriji. Pristala je i karijera je mogla početi: uslijedili su filmovi Rosemaryna beba, Veliki Gatsby, Vjenčanje, Hannah i njene sestre, Purpurna ruža Kaira…
Mia Farrow bila je žena slavnog pjevača Franka Sinatre, a nakon razvoda udala se za pijanistu Andréa Previna. Osamdesetih i početkom devedesetih živjela je s rediteljem Woodyjem Allenom. Usvojila je desetero djece, rodila četvero (troje s Previnom i jedno iz veze s Allenom), te postala najgorljivija zagovornica ljudskih prava u Darfuru.
U periodu od 2003. do 2007., u izbjegličkom kampu na granici Darfura sa Čadom ubijeno je više od 200.000 ljudi. Znate li gdje je Sudan, zašto je Darfur važan ili ko je ubio dvije stotine hiljada ljudi? Upućen je apel međunarodnoj zajednici i posebno kineskoj vladi kao domaćinu narednih Olimpijskih igara da napokon upotrijebi svoj utjecaj i osigura sigurnost civilima u Darfuru prije početka olimpijade. Bosna i Hercegovina bila je Miji Farrow peta stanica na svjetskom putu simboličnog olimpijskog plamena koji je započeo u augustu 2007., na granici Darfura i otad posjetio Kigali u Ruandi, Erevan u Armeniji i glavni grad Njemačke – Berlin.
Iako je njen put u Sarajevo pratio niz problema (avion je zbog magle, umjesto na sarajevski aerodrom, sletio u Split, odakle je Mia doputovala autom kasno u noći petog decembra), već je naredni dan drage volje pristala dati jedini intervju za ovdašnje printane medije upravo našem magazinu. Njena i danas dječačka figura možda može nekog zavarati da pomisli kako se radi o ženi čija su svakodnevica nekakve lagane stvari, ali Mia je izabrala teži životni put: pomoći onima pred čijim patnjama cijeli svijet zatvara oči.
U sudanskoj pokrajini Darfur boravila je sedam puta i svaki put bila svjedokom užasnih događaja. Izbjeglički kamp smješten na granici Darfura i Čada bio je njeno odredište. “Žene u izbjegličkom kampu moraju kilometrima pješačiti kako bi donijele drva. Na tom su putu izložene svakakvim opasnostima: mogu biti silovane, mogu biti ubijene…. Ali drva moraju imati kako bi naložile vatru i spremile hranu. Ljudi u tim kampovima žive skoro pet godina. Pate zbog mnogih stvari, dosta je zaraznih bolesti, gladi, trideset posto te populacije pati od akutne pothranjenosti.
Mnoge žene pokazale su mi ožiljke od okrutnosti kojoj su bile podvrgnute dok su bile silovane, muškarci su gasili cigarete na njihovim tijelima… Te žene žive u velikoj tuzi.
Njihova djeca crtaju bombe, helikoptere koji bacaju granate, ljude koji umiru, silovanja, krvarenje, ubijene trudnice… Ona su strašno istraumatizirana. Pokazali su mi vodu koju piju i koja je bila toliko prljava da se naprosto ne može piti, ali oni nemaju drugu”, počinje Mia Farrow svoju ispovijest o Darfuru pokazujući nam fotografije iz Sudana koje je sama napravila. I poslije kojih, jednostavno, ne znate šta biste rekli.
Kako ste postali borac za prava ljudi u Darfuru?
– Mantra moje porodice glasi: sa znanjem dolazi i odgovornost. Kad sam čula šta se dešava u Sudanu, znala sam da moram uraditi sve što je u mojoj moći kako bi to prestalo. Bili smo očajni kad se radilo o Ruandi, pa o Bosni… Sada se to dešava u Darfuru, ali nekako ispod radara medijske pažnje. Ono što ja radim nema nikakve veze s činjenicom da sam celebrity, ljudi pitaju kakav razlog moram imati da bih bila uključena u ovo, ali, moja je obaveza, kao ljudskog bića, da uradim nešto.
Kakve veze, zapravo, Kina ima sa Sudanom?
– Kada smo moj sin i ja napisali da se radi o Olimpijadi genocida, dobili smo hitan odgovor iz Kine. Ogromne sume novca svake godine iz Kine odlaze u Khartoum, a 70 posto tog novca koristi se za napade na ljude u Darfuru. U izvještaju UN-a piše da je bilo dvadeset zračnih napada samo u toku prošlog mjeseca. Činjenica je da vlada u Khartoumu godinama vuče za nos cijelu međunarodnu zajednicu i SAD, i da to ne bi mogli raditi da im Kina ne pruža punu podršku. Jedino Kina ima otvorenu ekonomsku razmjenu sa Sudanom, i da oni to hoće, Khartoum bi odmah prestao napadati civile.
Brak sa Sinatrom
U augustu 2007. ponudili ste vlastitu slobodu u zamjenu za puštanje humanitarca Suleimana Jamousa iz zarobljeništva. Šta se desilo?
– Zahvaljujući Jamousu i njemu sličnim, funkcionirala je humanitarna pomoć u ratnoj zoni. No, bio je u zarobljeništvu više od 14 mjeseci. Bila sam frustrirana i ljuta i uradila sam što sam mogla. Moj sin je napisao predivan tekst u Wall Street Journalu nazvavši Jamousa Nelsonom Mandelom Darfura. Proces njegovog oslobađanja išao je sporo, bio je ranjen, krvario je… Bila sam spremna ići tamo i ponudila sam svoju slobodu u zamjenu za njegovu. Bila bi to moja ostavština za našu savjest i djecu.
Jeste li ponekad frustrirani zbog toga što toliko radite za pomoć Darfuru, a ne dobijate reakciju koju očekujete?
– Ne znam šta sam očekivala, ali znala sam šta moram uraditi. I tako je započelo moje putovanje u regiju Darfura, gdje sam svjedočila onom najgorem što čovjek čovjeku može uraditi. Također sam vidjela koliko dobri ljudi mogu biti. Naučila sam mnogo od naših hrabrih sestara koje žive tamo u toj groznoj situaciji: pet godina terora i užasa, bore se da zaštite svoju djecu, žele se vratiti svojim domovima…
Šta je Vaš san za Darfur?
– Da se narod Darfura, istočnog Čada i Centralnoafričke Republike bezbjedno vrati svojim kućama i započne dugi i težak proces ponovne izgradnje svojih života. U tome će trebati našu pomoć.
Šta znate o Bosni i Hercegovini, osim rata? Kakvu ste sliku imali o ovoj zemlji prije nego što ste došli?
– Informacije koje sam imala o Bosni su pojednostavljene, u klišejima, ali znam da ste preživjeli patnju, da se desio genocid u Srebrenici. Idem u Srebrenicu s majkama tog grada. Mislim da još nisam u situaciji da govorim o tome, ali hoću ako me budete pitali za nekoliko dana.
Današnji trend, nazovimo ga tako, po kojem slavni usvajaju djecu, Vama nije nov: Vi ste s usvajanjem počeli davno, još u sedamdesetim.
– Ne znam da li bih to nazvala trendom kad ljudi usvajaju djecu i daju im dom pun ljubavi, obrazovanje, budućnost. Ako je to trend, nadam se da je dobar. Usvojila sam desetero djece, a počela sam s tim, kako ste rekli, još davno, u ranim 70-im. Godine 1973. usvojila sam svoje prvo dijete. Dolazim iz jedne velike porodice, zapravo, imamo tradiciju irske porodice s mnogo članova, i ja sam željela jednu takvu za sebe. U novinama sam vidjela vijetnamsko siroče i odmah sam znala šta trebam uraditi. Sva djeca koju sam usvojila zaista su bila siročad, mnoga su bila starija. Oni su mi dali mnogo, bili su moji učitelji u životu. Sada su skoro svi odrasli: najmlađe ima 15, a najstarije 37 godina. Postali su advokati, psihijatri… Na sve sam njih jako ponosna..
Sretna zbog porodice
Koliko često ih viđate?
– Za praznike svi dolaze kod mene, i stalno se povećava brojno stanje. Upravo sad očekujem sedmo unuče: moj sin Moses i njegova supruga dobit će prvo dijete. Moj drugi sin živi vrata do vrata sa mnom… Svi mi na neki način pomažu; sinovljeva supruga, naprimjer, vodi moju web-stranicu. Ja sam zaista sretna zbog svoje porodice.
Rođeni ste u takozvanoj holivudskoj kraljevskoj porodici. Je li Vam bilo prirodno postati glumicom?
– Imala sam divne roditelje i moje djetinjstvo je bilo vrlo sretno. Zašto sam postala glumica? Pa, stvari nisu išle dobro po nas nakon što je moj otac umro kad sam imala 17 godina. Bilo je vrijeme da nađem posao. Za vas koji ne znate, nije vam potrebno obrazovanje da biste bili glumica. Prvo sam si dala nekoliko mjeseci i okušala se kao konobarica, a onda kad sam pronašla glumački angažman dala sam otkaz. Na prvom poslu zapravo sam bila zamjena, rezerva glumici koja je imala pravu ulogu, a onda sam i ja dobila ulogu i tako počela karijeru.
Kako se osjećate danas kada se osvrnete na svoje početke i sjetite uloge Alison Mackenzie u Gradiću Payton?
– To se gledalo i ovdje? Moj Bože! Bilo je to jako davno, tek sam bila završila srednju školu i bila sam jako mlada. Mislim da sam imala puku sreću da dobijem tako dobar posao. Onda sam snimila film Rosemaryna beba i shvatila da moram započeti putovanje na kojem ću spoznati da život može imati potpunije značenje za mene i druge.
Šta je Vaš posljednji filmski projekt?
– Snimila sam film s divnim rediteljem Michelom Gondryjem, koji je režirao
Vječni sjaj nepobjedivog uma. Njegov novi film Be Kind, Rewind, u kojem glumim s Dannyjem Gloverom i Jackom Blackom, jednostavno se mora vidjeti.
Bili ste udati za Franka Sinatru u 60-im. Kako biste opisali taj period svog života?
Frank je bio i ostao prijatelj cijeli moj život. Nije nam bilo suđeno da dugo budemo u braku, četiri i po godine, ali bili smo sretni i ostali smo prijatelji sve do njegove smrti. Bila sam sretna s njim. Bio je najbolji pjevač svih vremena.
A Woody Allen?
– Zaista sam mu zahvalna što sam glumila u njegovim filmovima. Oni su među mojim omiljenim koje sam uradila. Najdraži su mi Purpurna ruža Kaira i Broadway Danny Rose.
