Piše Emina Hadžić
U ovoj kolumni pišem o fenomenu koji su mnogi od nas osjetili na vlastitoj koži, ali rijetko ko o njemu govori i rijetko ko ga se usudi nazvati pravim imenom, a to je Balkanski sindrom. Naziv ovog fenomena ne proizlazi iz medicinske terminologije, već predstavlja duboko ukorijenjenu naviku među populacijom koja je nastanjena ili potječe s Balkana.
Jedna od karakteristika ovog sindroma je “velika briga iz najboljih namjera” – za susjede, poznanike ili takozvane prijatelje – ne zato što se zaista brinu, već da bi imali “materijala” za trač-partije na kafi, u narodu poznato i pod nazivom “zabadanje nosa u tuđe stvari”. Kako bi skrenuli fokus s vlastitog života i problema, ljudi često traže besmisleni razlog kako bi mogli upirati prstom u druge, kako bi ih mogli “prozivati” i komentirati šta neko jeste ili nije napravio.
Još jedna značajna karakteristika Balkanskog sindroma manifestira se kroz licemjerje, čin kojim se osuđuje ili poziva na osuđivanje nekog drugoga dok kritičar sam radi identične stvari. Često se nađemo u paradoksalnim situacijama pri susretima s kritičarima koji nam se u tom trenutku prikazuju kao “najbolji” prijatelji, koji nam kroz ljubazne geste pokazuju svoju naklonost i srdačno nam se smješkaju. Ova dvostruka priroda Balkanskog sindroma stvara konfuziju i bespotrebnu napetost u našem okruženju.
Kritiziranje drugih
Jedan od glavnih uzroka Balkanskog sindroma je nedostatak vlastitog zadovoljstva i samopouzdanja. Ljudi koji nemaju ispunjen osobni život i nezadovoljni su njime traže osjećaj zadovoljstva u praćenju i kritiziranju tuđih života. Ovakav oblik kompenzacije dovodi do trajnog nezadovoljstva, negativnosti i međusobnih konflikata.
Balkanski sindrom također proizlazi iz neinformiranosti i needuciranosti. Osobe sklone ogovaranju u suštini ne razumiju činjenice i okolnosti vezane za druge ljude. Prvi korak u suzbijanju ovog sveprisutnog sindroma jest samosvijest. Dovoljno je zapitati se zašto tuđe živote i probleme stavljamo ispred vlastitih. Ukoliko osvijestimo vlastite prioritete i ciljeve moći ćemo se usredotočiti na ono što je zaista važno.
Također, umjesto ogovaranja važno je razviti empatiju i suosjećanje prema drugima. Pokušajmo razumjeti da se svako od nas sa svojim izazovima i problemima suočava najbolje što u tom trenutku može ili zna.
Umjesto da kritiziramo, ponudimo podršku, pomoć i razumijevanje. Umjesto da gubimo vrijeme na beskorisne aktivnosti, usmjerimo pažnju na unapređenje i razvoj vlastitih života i karijera, naučimo poštivati tuđu privatnost, radimo na jačanju samopouzdanja i svijesti, fokusirajmo se na sreću.
Postavljanjem ciljeva i radom na njihovom ostvarenju, ispunit ćemo se zadovoljstvom, stvorit ćemo harmoničnije odnose u zajednici te ćemo time biti manje podložni Balkanskom sindromu.
Preuzmimo kontrolu nad svojim životima i prestanimo gubiti vrijeme na živote drugih. Osvijestimo činjenicu da je svako od nas odgovoran za svoje postupke i svoje ponašanje te radimo na tome da postanemo bolje osobe.
Prevazilaženje Balkanskog sindroma zahtijeva vrijeme i trud te razumijevanje ljudi iz svog okruženja, što će u konačnici dovesti do zdravije i sretnije zajednice.
