Starenje

Svijet se toliko promijenio u samo pola godine. I mi s njim

Nedavno objavljeno

Piše: Vedrana Božinović

Automobilom sam prošla pored poznanika iz djetinjstva koji je na trotoaru čekao zeleno svjetlo. Nisam ga vidjela godinama. Kako je ostario, pomislila sam.
Iz retrovizora je pogledao moj odraz.
I nasmijao mi se.

*****

Kupili smo sve stvari za školu: knjige, sveske, pribor za likovno, pernicu, bojice i olovke, gumice, šiljalo, hemijsku koja mijenja boje i naljepnice na kojima smo napisali ime i prezime i rimsko pet za razred i odjeljenje…
I antibakterijske maramice, sredstvo za dezinfekciju ruku i stola, masku – koju neće skidati tokom dva i po sata ili malo više koliko boravi u razredu, antibakterijski sapun i peškire, koje mijenja svaki dan.
Čita mi naglas uputstva koja su dobili prije početka škole. Znanje se dijeli, piše na letku, a užina ne.
Sav ponosan kreće u novu školsku godinu. U kojoj se, konačno i nakon mnogo pregovaranja, izborio za to da ga ne vozim. Gledam ga dok se udaljava sa drugaricama iz razreda koje stanuju u komšiluku i sa kojima pješači do škole i nazad.
Mislim o užini koja se ne dijeli. I o maski koju je stavio čim se primakao drugaricama. O tome koliko smo puta prošli najvažnije uputstvo za početak školske godine – to da se prvo operu ruke, dezinfikuje stol pa onda izvade knjige, da se nikome ne približava na više od dva metra i da nipošto ne izlazi iz razreda tokom pauze, a poslije nastave nipošto ne ostaje da se poigra na školskom dvorištu, nego odmah kući. Na odstojanju od dva metra.
Mislim o svijetu koji se toliko promijenio u samo pola godine.
I o nama koji se mijenjamo s njim.
Koji se nepovratno mijenjamo s njim.

*****

Prijateljica mi priča o mami. Prešla je sedamdesetu. I odjednom je, kaže, u pola godine, ostarila. Nije prvi put da to čujem. Zapravo sve češće čujem prijatelje mojih godina koji se žale kako im roditelji postaju djeca. Djeca sa kojom nemaš strpljenja. Neshvatljivo ostavljanje ključeva sa vanjske strane vrata. I upaljene ringle. I telefona sa loše spuštenom slušalicom koji daje signal zauzeća satima. Tokom kojih ne znaš da li da zoveš hitnu, ili vatrogasce, ili policiju, ili… Odjednom mobiteli postaju labirinti iz kojih nema izlaza. Koliko god puta da objasniš kako funkcionišu i na koje dugme se prima poziv. Miješanje imena i riječi. Pričanja iste priče. Ne prihvatamo da su odjednom krhki kao porcelanske figurice. Da se teško kreću, da u svakom trenutku mogu pasti… Nasred ulice. Na koju su izašli da bi kupili nešto što im uopšte ne treba. Iako si rekao da te zovu ako nešto treba. Ne, ne, neće oni da uznemiravaju. Ti si zauzeta. Imaš ti svoje brige. A sve zvuči kao strašna optužba i najgora emotivna ucjena. Nisi tu. A oni su bili. Kad je tebi trebalo…
Teško se mirimo sa tim da nas djeca više ne trebaju. I da nas odjednom počinju trebati roditelji. Ne znamo šta bismo sa tim započeli.
Ili smo negdje svjesni da gledamo vlastiti odraz u čarobnom ogledalu koje nam pokazuje kakvi ćemo biti sutra. Da starimo. I od toga nas hvata panika. Često pomislim kako je zapravo pogrešno i smiješno reći kako je seks tabu. Pravi i jedini tabu nema kanale zaključane za djecu, ni magazine sa slikama, ni industriju pomagala. Pravi i jedini tabu je starenje. Time da neminovno dolazi bavimo se samo kroz priču o iznenadnoj nerazumnosti vlastitih roditelja. Od čega smo mi još tako jako daleko. Dok ulazimo u najbolje godine. Ili izgledamo odlično za svoje godine. Ili za nekoga od šezdeset potpuno prirodno kažemo – bio je mlad.
Kako bih se tome smijala da mi je dvadeset…
A dvadeset mi je bilo jučer. I onda sam se jutros probudila sa četrdeset i pet.
Misliš li o tome da ćemo mi ikada dočekati te godine?, pitam prijateljicu koja je razapeta između kćerke tinejdžerke i majke u sedamdesetima.
Ponekad, gledajući moju mamu, pomislim da zapravo to ni ne želim, kaže.

*****

Hoćemo li kad se sve ovo završi otputovati u Pariz?, pita me sin. Ležimo na kauču i gledamo film. Pauza od učenja. Pokušavamo zapamtiti da je vizantijski car i pisac Konstantin Porfirogenet prvi pomenuo Bosnu u 10. vijeku. Ne zna šta je Vizantija, pa objašnjavam. Kaže – aha. Znam da kaže aha samo zato da ga ne pitam da ponovi šta sam rekla. Repujemo Porfirogenet. Da zapamti. Dva puta ga pitam, a i ja sam zaboravila, kako se preziva. Konstantin smo oboje zapamtili. Rasturamo. Mislim o tome kako bih voljela da se u nekom kvizu pojavi bizarni vizantijski car. Da se pravim važna kako to znam.
Bili smo u Parizu, kažem. Ja bih ponovo, kaže on. Možda da otputujemo negdje drugo, kažem. Da malo promijenimo. Može, slaže se brzo. Sa svim se slaže, samo da produži razgovor. Da ga ne ispitujem opet. Ne može da zapamti riječ zasjedanje. Ne zna šta znači. Objašnjavam. Pa što ne kažeš sjednica, rezimira. Malo mi se plače, ali se suzdržavam. Sedmica je online nastave. I zatvoreni smo u kući da glođemo jedno drugo. I pregovaramo koliko ćemo strana knjige čitati.
Gdje bi putovao?, pitam ga, jer ni ja ne mogu baš dugo da čuvam svo strpljenje svijeta. I deseti put objašnjavati da mora znati skraćenicu ZAVNOBiH. Koja se ne može zamijeniti nekom drugom riječi.
U Moskvu, kaže mi. Otputujmo u Moskvu.
Kad se sve ovo završi otputovat ćemo u Moskvu, kaže još jednom. Da potvrdi.
Kad se sve ovo završi, kažem. Hoćemo. U Moskvu.
Ima taj pozorišni komad. Čehov. San svake glumice. O tri sestre.
Sedmica je online nastave.
Ponedeljak.
I Moskva nikada nije bila dalje.

*****

Zamisli, molim te, gluposti: zaljubila se sa šezdeset godina. To bi, mama, bilo isto kao da se ti sad odjednom zaljubiš. Zamisli te gluposti, nadmeno kaže.
Ima dvadeset godina.
I očekuje da ljudi kada pređu tridesetu legnu i sačekaju da umru.
Što se smiješ?, pita me.
Zato jer ćeš se tako iznenaditi, mislim.
Ništa, kažem. Zamišljam glupost.
I onda se, svaka iz svojih razloga, smijemo zajedno.

Gracija 398, 18.9.2020.

Pročitaj još
Related

Kapitulacija

Piše: Vedrana Božinović Naslov u novinama kaže: Naučili smo živjeti...

Zazvonit će sat

Piše: Vedrana Božinović Odlučujem se na potpuno nerazumnu stvar: za...

Sreća je apsolutni “must”

Piše: Vedrana Božinović I život se nastavio. U dvorištu je kao...

Grliš li se?

Piše: Vedrana Božinović Uhvatila sam sebe kako ljude pozdravljam sa...