Svemirska ratnica

Koliko se rata zemaljskog kredita može pokriti vanzemaljskim ratovanjem?

0
163

Piše Vedrana Božinović

Kad smo ušli u auto, svako sa svoje strane, još uvijek je bilo ljeto. Kad smo deset minuta kasnije izašli, svako sa svoje strane, počela je jesen. Na ćošku gdje parkiraš nedjeljom, jer se nedjeljom parking ne naplaćuje, stajala je ista ona žena od prije godinu dana. I od prije dvije godine. I od prije… I prodavala kestene. Ništa nisi rekao. Ništa nisam rekla. Samo smo se pogledali. I nasmijali. Zrakom je lebdjela magla. Nije se vidjelo nebo. Kao da je maloprije bilo sve drugačije. A sada, žuto svjetlo, gole grane, mokra ulica. Uvukla sam ti ruku u džep. Nije još uvijek toliko hladno, ali dozvola je izdata. Potpis i pečat.Miris pečenih kestena.

*****

Snimam se za kasting. Kamera stoji na polici za knjige, a ja lebdim na stepenicama. To je jedini bijeli zid ispred kojeg mogu da stojim. Zapravo, djelomično čučim. U neprirodnoj poziciji. Ipak se smiješim u kameru. Predstavljam se na engleskom. Kažem kako se zovem, koliko imam godina, koliko sam visoka. I koliko sam teška. (Dobro, minus dvije kile. Ali to ću svakako izgubiti.) A onda čitam P. Vanzemaljsku ratnicu iz plemena Titana koje je zemlja ostavila da umru na nekoj zabačenoj planeti. Moja kćerka baca replike na koje treba da odgovorim i svako malo joj u kadar ulete stopala pa moramo snimati ponovo. Laserske puške. Navigacioni moduli svemirskih brodova. Tornjevi vanzemaljskih građevina.
Kad konačno legnem u krevet, nakon što sam poslala snimke, pred san, iako za to nema nikakve šanse, zamišljam da sam dobila ulogu. Sedam epizoda.
Računam koliko rata zemaljskog kredita bih pokrila vanzemaljskim ratovanjem.
I zaspim s osmijehom.

*****

Prvo si s aerodroma javio da ne dolaziš jer imaš pogrešnu kartu. Niti možeš doletjeti danas, niti otići sutra, kako je i bilo planirano, rekao si. Ne misli o tome, rekla sam. Samo se vrati kući. Ja ću ujutro sjesti u auto i dolazim. Vratit ću se prekosutra. Nije problem. Završili smo razgovor. U glavi sam se već pakovala. Krećem, javio si. Kući?, pitala sam. Tu sam do sedam najkasnije, bila je sljedeća poruka. Kad se moraš vratiti?, pitala sam. Pa krenut ću ujutro oko sedam, odgovorio si. Ne kucaj dok voziš, napisala sam. I onda, ipak, dodala: ići ću ja sa tobom. Stići ćemo do pet poslijepodne. Ipak imam veče da se odmorim, pa ću se onda prekosutra vratiti busom.

Tišina. U kojoj pretražujem autobuske karte. Imam autobus u sedam. Znači, moramo od kuće u pet. Gotovo ti pišem, ali ne volim da gledaš poruke dok voziš. Odustajem. Dok još držim telefon u rukama, dolazi mejl koji mi javlja da imam rezervaciju avionske karte. Nisi normalan, pišem. Ne tipkaj dok voziš. Ja ću te odvesti do aerodroma, pišeš ipak. Svakako taj dan idem nazad u P. To mi je usput. Super, odgovaram. Onda smo sve dogovorili. Ne tipkaj dok voziš.
Da. Sve smo dogovorili.
Upravo smo isplanirali kako da u dva dana pređemo tri hiljade kilometara.
Da bi nešto više od trideset sati bili skupa.

*****

Lončić kestena. Bili su dobri. Obećala sam da ću kupiti ako budu dobri. Na licu mu je osmijeh od uha do uha. Kesteni pucaju dok se peku. Smije se. Hodamo ulicom i ruke su nam crne. Iza nas, kao iza Ivice i Marice, ostaje trag oguljenih kestena. Volim jesen, kaže mi. Vidi kako je sve lijepo. Vidi, mama, kako je lijep život. Musav je oko usta od kestena koje nije dobro ogulio. Ulica je puna ljudi, ali mi nekako hodamo kao da smo potpuno sami. Volim te, kaže mi. Ne zbog kestena, nego onako, uopšte te volim. I hvala ti. Ne za kestene, nego zato što si živa. Ljubi me i znam da mi je na obrazu ostao garavi trag.
Hvala tebi, kažem. Hvala ti što sam živa.
Gura mi ruku u džep. Nije hladno, ali izdata je dozvola. Svojom garavom rukom u džepu hvatam njegovu.
Miriše jesen.
Miriše pečeni kesten.

*****

Aleks živi u slikovnici. On je nasmijan. Voli da slika. Aleks ima dvoja ulazna vrata. Dva hodnika. Dva kupatila. Dvije vješalice na koje ostavlja stvari. Dvije sobe. Dvije omiljene stolice: onu za ljuljanje kod tate i mekanu fotelju kod mame. Dva seta prijatelja. Dvije kuhinje. Dvije četkice za zube u dvije čaše pored dvije paste. Aleks voli mamu. I Aleks voli tatu. I oni vole njega. Bez obzira gdje su. I bez obzira gdje je on.
Slušam ga.
Ja sam Aleks, kaže i smije se. Sa dvije kuhinje i dvije četkice i jednom mačkom. Aleks ima psa. Vidiš, stvari su jednostavne, kaže. I opet se smije.
Čekamo autobus na stanici. Na leđima ima ogromnu torbu.
Prije par dana došao je jako žalostan. Najmanji je u razredu. Neko mu je rekao da je sitan i nebitan. Dugo sam ga tješila.
Sad mislim o tome koliki je. Koliko je velik.
Da, jednostavne su, jedva uspijevam da kažem od ogromne lopte koja mi stoji u grlu.
Mi te volimo. Bez obzira gdje smo. Bez obzira gdje si.
Ali tebe je tako lako voljeti.

*****

I, kakav je dan?, pitaš.
Uobičajen, kažem. Alarm u deset do sedam, škola, trening, proba, pijaca, prodavnica, škola, ručak, Moja okolina, mačka, pubertet, mogu li vani, dokad smijem ostati, doći ću do jedanaest, dođi po nas ako možeš, posao, večera, računi, mašina za veš, sušilica, usisivač, ludilo, ludilo, ludilo… I smajli. Onaj sa širokim osmijehom. Na kraju, za svaki slučaj. Da znaš kako je, ipak, sve ok. Ovdje pada kiša, kažeš. Možda pada i ovdje, kažem. Ali ja to više ne čujem. Pokrivena sam preko glave dekom i čekam da zaspim. Spavaj, pišeš. Odmaraj, pišeš. Spuštam telefon pored sebe. Da, možda i ovdje pada kiša. U tišini stiže još jedna poruka. Izvlačim ruku ispod pokrivača da nađem telefon. Ti si.
Laku noć, svemirska ratnice.

Gracija 379, 18.10.2019.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here