SELMA SPAHIĆ: Patrijarhat polako gubi moć na polju pozorišne režije

Hiperaktivna pozorišna rediteljica Selma Spahić, koja svoju novu predstavu Djeca sunca najavljuje za kraj avgusta, govori nam kako je promijenila Romea i Juliju, šta ju je rasplakalo u Narodnom pozorištu u Sarajevu, a zašto je probe predstave Moja fabrika vodila u skijaškom odijelu

Nedavno objavljeno

Razgovarala Mersiha Drinjaković
Snimio Nikola Blagojević/Spektroom

Uz rediteljicu Selmu Spahić najbolje pristaje epitet angažirana: em visokom osviještenosti spram aktuelnih problema, em brojnošću predstava koje radi širom regije. Jedna je od najboljih predstavnica mlađe generacije teatarskih reditelja, a trenutno je u pripremama za predstavu Djeca sunca, prema tekstu Maksima Gorkog, u saradnji s Udruženjem “Kontakt” i Sarajevskim ratnim teatrom. “To je predivan komad o nadolazećoj revoluciji i o našim opsesivnim bavljenjem samim sobom zbog kojeg smo slijepi na velike promjene u društvu u kojem živimo. Proces će biti ljetni i premijera bi trebala biti na samom kraju avgusta. To će biti prvi put da režiram u Sarajevu poslije četiri godine i jako se radujem”, kaže nam 32-godišnja rediteljica rođena u Foči, koja je odrastala u Libiji, dok je studij filmske, pozorišne i televizijske režije završila na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu. Dosadašnji opus višestruko nagrađivane rediteljice uključuju dramski klasici, jednako kao i savremeni svjetski i domaći dramski tekstovi, kao i dokumentarni teatar, a njezine predstave su često intermedijalne. Na početku razgovora smo se dotakli nedavne premijere predstave Romeo i Julija izvedene u Zenici.

Prvi put je predstava Romeo i Julija postavljena na scenu BNP-a u Zenici – jeste li osjećali tremu zbog činjenice da ovaj Shakespeareov komad premijerno predstavljate zeničkoj publici?
– Bosansko narodno pozorište u Zenici je magično mjesto zbog nevjerovatnog ansambla i predivne scene. To je vjerovatno scenski prostor koji osjećam najviše svojim. Tamo nikad nemam tremu da nešto probam; imam samo odgovornost prema publici da je to što probam dobro promišljeno. U početku sam imala strahopoštovanje prema samom materijalu, jer je to prvi Shakespeare kojeg sam radila. Ali već nakon nekoliko dana rada s dramaturgom Dariom Bevandom počeli smo drami pristupati kao i svakoj drugoj, razmišljajući o segmentima radnje koji su nama potrebni da bismo je smjestili u današnji kontekst. Na stranu sav pritisak, na određeni način raditi dramski kanon je olakšavajuće, pogotovo jer su Romeo i Julija lektirni naslov i dio opće kulture. Publika uglavnom dolazi s predznanjem i jedan dio narativa se već podrazumijeva, što nama daje veću autorsku slobodu.
Koja reakcija na ovu predstavu vam je najdraža?
– Uradili smo veliku intervenciju na slavnoj sceni smrti Romea i Julije. Izbacili smo monologe kako bi Lidija Kordić i Enes Salković, koji igraju Juliju i Romea, mogli da odigraju tu situaciju bez riječi ili uz one riječi koje je čovjek najčešće u stanju izgovoriti kada vidi da je osoba koju voli umrla. Naše iskustvo smrti je, nažalost, vrlo veliko i željela sam da scena bude što istinitija. Strepila sam nad tim zahvatom, tako da mi je profesionalno najvažnija bila potvrda da se ta namjera čita. S druge strane, intimno su mi najdraže reakcije 19 mladih osoba koje su, pored glumaca i glumica, radile predstavu i igrale u njoj. Njima je proces rada bio vrlo važan za ličnu afirmaciju i nadam se da će mlada generacija publike koja gleda predstavu osjetiti jednako ohrabrenje.

“Feministkinje i feministi u pozorište donose novi standard koji diskvalificira sve mačističke predstave u kojima su žene tek seksualni objekti, predstave koje su uz to u pravilu homofobne ili na bilo koji način šovinističke, pa makar u nekoliko usputnih šala”

Kakvi su to Selmini Romeo i Julija?
– Tekst smo radikalno kratili, ne mijenjajući ga nigdje, te dodali dijelove iz poeme Arthura Brooka o Romeu i Juliji, koja je zapravo prethodila Shakespeareovoj drami. Radnja se u našoj predstavi dešava u brutalnosti posttranzicijskog društva, koje prepoznamo odmah na početku, jer je scena preplavljena kičastim vrtnim figurama betonskih lavova i labudova. U tom svijetu se zaljubljuje dvoje mladih ljudi, koji su naučeni na nasilje, a ne na nježnost. Njihovi roditelji im brane da budu zajedno, iz čiste obijesti, jer silom vladaju i društvom, pa zašto ne i svojim potomcima.
Dolazi li publika u teatar? Na vaše predstave?
– Da, pozorišta imaju publiku. Zato se ne slažem kada se poseže za populističkim sadržajima u cilju privlačenja publike. Na komunikaciji sa publikom treba raditi, promišljeno i strateški, jer javne ustanove kulture jednostavno treba da su polje kritičke misli i visokih umjetničkih kriterija.
Dosad ste deset predstava režirali izvan BiH; možete li povući paralelu između predstava koje radite u BiH i vani?
– Razlike su brojne i najviše se tiču profesionalnih uslova, tehničkih i produkcionih, koji su vani često bolji. Međutim, mi imamo fantastične glumce i glumice, ljude koji su izvedbeno impresivni, koji imaju neophodnu skromnost u pristupu poslu, a istovremeno odličan zanat i gledalačko iskustvo koje im omogućava da šetaju kako žele na skali od performansa do klasičnih dramskih inscenacija. Mislim da je prizemljenost koju imamo mentalitetski, a koja ima i mnogo negativnih aspekata, u tom polju zaista velika prednost, jer naša glumačka škola ne trpi laž. A istinitost je stvarno najteže postići na sceni.
U kojoj ste predstavi bili najviše emotivno involvirani?
– U svaku sam jako emotivno involvirana. Jednostavno, ne znam drugačije da radim. Desi mi se da se toliko opsesivno bavim probama, da se potpuno isključim iz svakodnevnice, zaboravljam lične stvari i postanem duplo smotanija, a ionako nisam neki primjer funkcionalnosti. Po delikatnosti procesa i odgovornosti prema materijalu, vjerovatno su najzahtjevnije bile upravo Hipermnezija, jer se radi o intimnim biografijama glumaca i glumica na sceni, Tajna džema od malina, zbog važnosti knjige za Sarajevo i povjerenja koje mi je ukazala porodica Karima Zaimovića, i Ono što nedostaje u ZeKaeMu, jer je to na određeni način autobiografska drama Tomislava Zajeca, koji mi je kroz taj proces postao prijatelj.
Koju predstavu ćete pamtiti po anegdotama?
– Svaki proces ima svoje anegdote. Moja Fabrika je možda posebna, jer smo u jednoj fazi radili skoro na minusu u sali zbog nedostatka gradskog grijanja: vodila sam probe u skijaškom odijelu. U istraživanje smo išli u prostor Željezare, gdje su nas upoznavali s “finim” česticama zagađenja, a bivši radnici i radnice pričali o svemu, od ilegalne proizvodnje mlinova za kafu u pogonima da se zaradi dodatni dinar, preko kvaliteta šnicli u menzama, do vanbračnih ljubavnih veza.
Koja vas je predstava rasplakala?
– O konceptu lica, u ime Sina Božijeg Romea Castelluccija. Gostovala je na MESS-u prije šest godina. Zapravo ne pamtim da me je neko umjetničko djelo tako potreslo: sjećam se da sam se pokušavala smiriti tako što sam se tokom predstave držala za rukohvate u Narodnom pozorištu, ali tako jako da mi se drvo sa strana urezalo u dlanove. Vjerovatno se tako katarzično iskustvo desi samo nekoliko puta u životu.

“Pozorišta imaju publiku. Zato se ne slažem kada se poseže za populističkim sadržajima u cilju privlačenja publike”

Koju ste predstavu pogledali najviše puta?
– Većinu najdražih predstava nisam imala priliku gledati više puta, jer sam ih vidjela na gostovanju. Često se vraćam njihovim snimcima na internetu. Od predstava iz regije više puta sam gledala, i ponovo bih: Poludjelu lokomotivu Jerneja Lorencija, Helverovu noć Dine Mustafića, Mrzim istinu Olivera Frljića ili Koncert ptica Nine Rajić Kranjac.
Koju svjetsku zvijezdu biste voljeli vidjeti u svojoj predstavi?
– Ne razmišljam o tome, niti mi je zvjezdani status mjerilo kvalitete, pogotovo ne u teatru. Da se nekim slučajem desi, zavrnuli bismo rukave zajedno; pozorište kakvo mene zanima baš i ne trpi zvijezde. Ubjedljivo najdraži glumac mi je bio Philip Seymour Hoffman – njega bih voljela makar da sam gledala uživo.
Ko je autorski tim s kojim najčešće radite?
– Najčešće radim scenografiju s Mirnom Ler, kostim s Darinkom Mihajlović, muziku s Draškom Adžićem, pokret s Thomasom Steyaertom, a dramaturgiju s Dinom Pešutom, Dariom Bevandom, Bojanom Vidosavljević ili Adnanom Lugonićem. Mada već izostavljam imena poput Basheskije i Edwarda EQ-a, Damira Imamovića, Sanje Džebe, Lejle Hodžić, Emine Kujundžić, Emine Hodžić-Adilović, Sabine Trnke, Hatidže Nuhić… Rediteljici ili reditelju je autorski tim presudan, to su stvarno ljudi koji vas prate i u najvećoj radosti i u najdubljem očaju. I uz to, nešto što zamislim, a ponekad ne znam ni da objasnim do kraja, pretvaraju u stvarnost. Privilegija mi je da putujući otkrivam odlične umjetnice i umjetnike s kojima onda nastavljam da radim kada se ukaže prilika.
Da li se bavite mišlju o režiranju filma? Kojom biste se tematikom bavili i koga biste rado vidjeli u glavnoj ulozi?
– U ovom momentu bavila bih se borbom pojedinke sa korumpiranim i nefunkcionalnim društvenim sistemom. Pošto nemam ništa konkretno u planu, ne znam ni ko bi igrao, ali, kao što rekoh, sa bh. glumicama ne bi bilo teško napraviti podjelu.
Koga smatrate najvećim pozorišnim rediteljem današnjice?
– Ima ih mnogo. Živimo uzbudljivo vrijeme, jer tek dolaze dekade rediteljica u punom smislu, potpuno se mijenja paradigma i polako patrijarhat gubi moć na polju pozorišne režije. Velikim rediteljicama koje su nam krčile put, poput Ariane Mnouchkine, Elizabeth Lecompte, Pine Bausch ili Judith Maline, bilo je četiri puta teže uspjeti nego njihovim kolegama, a nama je danas, recimo, tek dva puta teže. Feministkinje i feministi u pozorište donose novi standard koji diskvalificira sve mačističke predstave u kojima su žene tek seksualni objekti, predstave koje su uz to u pravilu homofobne ili na bilo koji način šovinističke, pa makar u nekoliko usputnih šala. Prošlo je stoljeće reditelja s mastodontskim egom koji se apsolutistički postavlja iznad svega. Scena je prostor višeglasja i pripada svima nama. Doviđenja tiraniji.
Kako vas prijatelji najčešće opisuju?
– Iskreno, ne znam kako me opisuju. Evo malo amaterske astrologije: pravičnost, potreba za kontrolom, sitničavost i autodestrukcija Djevice, blentavost i kreativnost Vage, osjetljivost i emotivnost Mjeseca u Raku. Ne vjerujem ja ništa u ovo, ali prijatelje i prijateljice stvarno zapadne od svega pomalo.
Čime vam je ispunjeno slobodno vrijeme?
– Cijelu deceniju sam radila u prosjeku tri posla paralelno, a pošto sam konačno donijela odluku da usporim, sad otkrivam slobodno vrijeme. Čitam mnogo, gledam filmove i serije, idem na psihoterapiju, trčim, volontiram, kad me neko zove na kafu napokon imam vremena, kuham recepte s interneta bez pola sastojaka jer ionako ne znam šta su i gdje se nabavljaju, učim se tehnikama prisutnosti u trenutku, što mi kao skeptičnoj osobi slabo polazi za rukom. Ukratko, pošto sam dugo bila hodajući grč i gromada stresa, u slobodno vrijeme se opuštam. Do sljedećeg radnog procesa.

Gracija 342, 18.5.2018.

Pročitaj još
Related

MILICA PAVIĆEVIĆ: Opa, događa se zemljotres!

Razgovarao Senad Pećanin Snimio Balša Rakočević Jak zemljotres, sa epicentrom u...

OMAR KUŠTRIĆ I GORAN KOSTIĆ: Lovci na sretne završetke

Razgovarala Amra Zvizdić Snimio Nikola Blagojević / Spektroom U književnom dragulju...

VOJISLAV VOJA BRAJOVIĆ: Ja sam pokretna medicinska enciklopedija

Razgovarala Živana Jovančić Snimio Nikola Blagojević/Spektroom Slavu mu je donio Tihi,...

SAFA SHARIF A KHALIQ: Uklanjamo rodne razlike u poslovnom svijetu

Priredila Mersiha Drinjaković Snimci AG Safa Sharif A Khaliq, v. d....