Michigan, uspjeli smo!, poručio je Abdul El-Sayed okupljenim pristalicama u Detroitu, u noći izborne pobjede. A onda je izgovorio rečenicu koja je postala jedan od najupečatljivijih trenutaka izbornog slavlja: „Možda ste primijetili da sam do sada, kad god bih govorio o ishodu ove utrke, uvijek govorio ‘inshallah’, odnosno ako Bog da. Ali večeras možemo to ‘inshallah’ pretvoriti u ‘elhamdulillah’.“
U samo nekoliko riječi sažeo je i ličnu vjeru i trenutak velikog političkog uspjeha. Od nade i iščekivanja do zahvalnosti – od „ako Bog da“ do „hvala Bogu“. El-Sayed je pobijedio republikanskog kandidata Mikea Rogersa i tako postao prvi musliman izabran u američki Senat. Njegova pobjeda u Michiganu jedna je od najznačajnijih izbornih priča ovogodišnjih američkih izbora.
Djetinjstvo između dva svijeta
Rođen je i odrastao u jugoistočnom Michiganu, u porodici egipatskih imigranata. Njegovi roditelji razveli su se kada je imao tri godine, a odrastao je uz oca Mohameda, inženjera koji je iz Egipta došao u SAD, i maćehu Jackie, čija porodica generacijama živi u Michiganu.
U njegovom djetinjstvu susretale su se različite kulture i porodične tradicije. Na stolu su se tako mogli naći američki mesni hljeb, odnosno meatloaf, koji je pripremala maćeha, i egipatski ful medames – jelo od kuhanog boba koje je njegov otac pripremao za nedjeljni doručak. El-Sayed je u jednom razgovoru za magazin Bon Appétit govorio o hrani kao jeziku kojim su mu roditelji pokazivali ljubav. Porodični odlasci na pijacu Eastern Market u Detroitu i zajednički obroci ostali su među njegovim najdražim uspomenama iz djetinjstva.
Posebno mjesto u njegovim sjećanjima zauzima i Egipat. Kao dječak je ljeta provodio u Aleksandriji, gradu iz kojeg potiče njegova porodica. Tamo je, kako je jednom ispričao, počeo uočavati koliko životni uslovi, pristup zdravstvenoj zaštiti i očekivano trajanje života mogu zavisiti od toga gdje je čovjek rođen. Njegova nana, koju opisuje kao najpametniju i najmudriju osobu koju je poznavao, nikada nije imala priliku ići u školu, a izgubila je dvoje od svojih osmero djece prije njihovog prvog rođendana.
Ta iskustva, ali i prizori iz siromašnijih dijelova Detroita, pomogli su mu da shvati kako zdravstveni problemi nisu uvijek samo medicinsko pitanje. Često su posljedica siromaštva, zagađenja, loših životnih uslova i nejednakih mogućnosti. Upravo je zato odlučio studirati medicinu.
Od sportskog terena do Oxforda i Columbije
U školi je bio uspješan sportista: bio je kapiten školskih ekipa u američkom fudbalu, hrvanju i lacrosseu, sportu koji je kasnije nastavio igrati i na Univerzitetu Michigan. Diplomirao je s najvišim akademskim počastima, a potom otišao na Univerzitet Oxford kao Rhodesov stipendista, gdje je stekao doktorat iz javnog zdravstva. Medicinsko obrazovanje završio je na Univerzitetu Columbia, uz stipendiju američkog Nacionalnog instituta za zdravlje.
Njegova akademska biografija spojila je medicinu, epidemiologiju i javno zdravstvo – oblasti koje se bave ne samo liječenjem bolesti nego i razumijevanjem njihovih uzroka i načinima na koje društvo može spriječiti da ljudi obolijevaju.
Već s 30 godina dobio je priliku voditi zdravstveni odjel Detroita, u vrijeme kada se grad oporavljao od bankrota. Bio je jedan od najmlađih zdravstvenih zvaničnika u zemlji. Njegov zadatak nije bio jednostavan: trebalo je obnoviti instituciju, vratiti povjerenje građana i pokazati da javna uprava može biti korisna ljudima kojima je najpotrebnija.
Kasnije je vodio Odjel za zdravstvo, ljudske i boračke službe okruga Wayne, koji obuhvata i Detroit i više od milion stanovnika. Među inicijativama koje je podržao bili su programi uklanjanja olova iz škola, osiguravanje besplatnih naočala djeci, postavljanje naloksona na javno dostupna mjesta radi prevencije smrti od predoziranja te program za otpis do 700 miliona dolara medicinskog duga za oko 300.000 stanovnika.
Njegova politička poruka tako nije nastala u teoriji, nego iz iskustva rada s ljudima i institucijama koje bi trebalo da im služe.
Političar koji je prvo naučio šta znači raditi za zajednicu
El-Sayed se prvi put ozbiljnije okušao u politici 2018. godine, kad se kandidovao za guvernera Michigana. Nije dobio demokratsku nominaciju, ali je postao prepoznatljivo ime progresivnog krila stranke. Osam godina kasnije vratio se na mnogo veću političku pozornicu – u utrci za mjesto u Senatu koje je napuštao demokratski senator Gary Peters.
Njegova kampanja bila je zasnovana na obećanju da zdravstvena zaštita mora biti pravo, a ne privilegija.
Zagovarao je univerzalno zdravstveno osiguranje kroz program Medicare for All, smanjenje troškova života, jačanje prava radnika i ograničavanje utjecaja korporacija i velikih donatora na političke odluke.
Jedna od njegovih najprepoznatljivijih poruka bila je da građani ne bi smjeli plaćati poreze, a zatim gledati kako se njihov novac troši na ratove umjesto na škole, bolnice i infrastrukturu. U pobjedničkom govoru to je rekao vrlo direktno: želi da novac poreznih obveznika bude uložen u škole, zdravstvo i infrastrukturu u njihovim zajednicama, a ne u ono što je nazvao aparthejdom, genocidom i ratom. Dodao je da ne bi smjelo biti teško platiti porez i znati da će taj novac koristiti vlastitoj djeci, umjesto da se njime bacaju bombe na tuđu.
Njegovi stavovi o Gazi i izraelskoj politici bili su jedna od najpraćenijih tema kampanje. Otvoreno je kritikovao izraelsko djelovanje i američku vojnu podršku Izraelu. Zbog toga je bio meta političkih napada, ali i kritika dijela demokratskog establišmenta. Njegova nekadašnja protivnica na demokratskim predizborima, kongresmenka Haley Stevens, pred kraj kampanje podržala je republikanskog kandidata Rogersa.
„Shawarma law“ umjesto „Sharia law“
Tokom kampanje El-Sayed se suočavao i s napadima na svoje muslimansko porijeklo i vjeru. Donald Trump i drugi republikanski političari koristili su izrazito zapaljivu retoriku, dovodeći u pitanje njegovu lojalnost i povezujući ga s ekstremizmom i terorizmom, bez dokaza za takve tvrdnje.
Ipak, pokazao je da na neke napade može odgovoriti i humorom. Kada su ga u jednom razgovoru pitali šta ima reći o strahovima od uvođenja šerijatskog prava u Americi, uzvratio je da nije došao zbog „Sharia law“, nego zbog „Shawarma law“ – igre riječi koja je izazvala smijeh i postala jedna od simpatičnijih epizoda njegove kampanje.
Vjera, porodica i služenje drugima
El-Sayed je o svom životu govorio kroz tri stuba: vjeru, porodicu i služenje zajednici. Sa suprugom Sarah, koju je upoznao tokom studija na Univerzitetu Michigan, živi u Ann Arboru. Imaju dvije kćerke, Emmalee i Serene. Njegova supruga je indijsko-američkog porijekla, a u razgovorima o porodičnom životu često se vraća svakodnevnim ritualima, zajedničkim obrocima i vremenu provedenom s djecom.
Zanimljivo je i da je član više sindikata i profesionalnih udruženja, među kojima su sindikati nastavnika i univerzitetskih profesora te Nacionalni sindikat pisaca. To se uklapa u njegovu političku sliku kandidata koji želi govoriti o radnicima ne samo kao biračkoj kategoriji nego i kao ljudima čiji rad i prava zaslužuju poštovanje.
Pobjeda, ali i odgovornost
Pobjeda u Michiganu donijela mu je mjesto u američkom Senatu i historijski status prvog muslimana izabranog u taj dom Kongresa. No, El-Sayed je u pobjedničkom govoru želio poslati i širu poruku. Obratio se roditeljima koji su svojoj djeci morali objašnjavati zašto predsjednik ismijava nekoga zbog imena ili načina na koji se moli, poručivši im da mogu reći kako su „loši momci izgubili“.
A zatim se obratio i samom Trumpu, koji je tokom kampanje imao problema s izgovaranjem njegovog imena: „Donald, znam da si imao problema s mojim imenom. Nakon što me JD u januaru uvede u Senat, možeš me jednostavno zvati senator.“
Čovjek čije su ime, porijeklo i vjera bili predmet napada sada će sjediti u instituciji koja odlučuje o zakonima i budućnosti zemlje.
I on nije samo simbol historijskog iskoraka, u Senat dolazi kao ljekar koji je radio u javnom zdravstvu, sin imigrantske porodice, čovjek koji je odrastao između američkog Michigana i egipatskih porodičnih korijena, političar koji je izgubio jednu veliku utrku pa se vratio i pobijedio u drugoj.
Pred njim je novi, mnogo zahtjevniji zadatak: da obećanja iz kampanje pretvori u zakone, politike i promjene koje će građani zaista osjetiti.
