Postoje fotografije koje nadilaze trenutak u kojem su nastale. Sačuvaju lice, pogled i osmijeh, ali i čitavu priču jednog vremena. Jedna od takvih fotografija zabilježena je u opkoljenom Sarajevu 1993. godine, a više od tri decenije kasnije njena glavna junakinja ponovo se susrela s prizorom koji je obilježio dio njenog djetinjstva.
Poseban i emotivan trenutak obilježio je večerašnje otvorenje izložbe italijanskog fotoreportera Marija Boccie u Historijskom muzeju Bosne i Hercegovine. Među posjetiocima bila je i Jelena, djevojčica koju je Boccia ovjekovječio na fotografiji pod nazivom „Djevojčica Jelena se smiješi ispred zida punog rupa od metaka u Sarajevu 1993.“.
Na fotografiji je djevojčica s osmijehom na licu, ispred zida obilježenog tragovima metaka. Kontrast između dječije bezbrižnosti i surove ratne stvarnosti čini ovaj prizor posebno snažnim svjedočanstvom o životu u gradu pod opsadom.
Jelena se večeras, nakon više od 30 godina, ponovo našla pred fotografijom koja je sačuvala jedan trenutak njenog djetinjstva. Ovoga puta nije bila samo djevojčica zabilježena objektivom italijanskog fotoreportera, već odrasla žena koja se vratila pred prizor iz vremena koje je obilježilo njenu generaciju.
Izložba „Sarajevo 1992.–1996. – Najduža opsada“ donosi pedesetak crno-bijelih fotografija kojima Mario Boccia dokumentira svakodnevicu Sarajeva tokom četiri godine opsade. Njegov objektiv nije bilježio samo razaranja i strahote rata već i ljude, njihove male svakodnevne borbe, dostojanstvo i upornost da sačuvaju život.
Tokom obraćanja, Boccia je govorio i o posebnoj vezi koju osjeća prema Sarajevu, ističući da je ovaj grad postao dio njegove lične i porodične priče.
„Da biste bolje razumjeli kako ja vas doživljavam, moram vam reći da ste vi dio moje porodične priče. Moja majka i njena tri brata bili su partizani tokom Drugog svjetskog rata. Zato je ovo mjesto pravo mjesto. Važno je da sam ovdje i da ovaj muzej bude čuvan i sačuvan“, kazao je Boccia.
Prisjetio se i svog prvog dolaska u Sarajevo, kada je bio približno istih godina kao njegova djeca danas. Govoreći o porodičnim uspomenama i vezama koje se stvaraju s ovim gradom, podijelio je i anegdotu iz djetinjstva, kada je majku pitao je li ono što vidi raketa, a ona mu objasnila da je riječ o munari.
Osvrćući se na vlastiti fotografski rad, Boccia je objasnio da njegov cilj nikada nije bio da u prvi plan stavi vojnike, već obične ljude i njihov otpor. Želio je zabilježiti kako su građani, uprkos svakodnevnoj opasnosti, pronalazili načine da nastave živjeti.
„Ne smijemo dozvoliti da prošlost zaustavi sadašnjost niti blokira budućnost. To je uvijek moj moto. Ne trebamo govoriti o razlikama među nama, već rješavati probleme. To je problem i kod vas i kod nas u Italiji“, poručio je italijanski fotoreporter.
