Nikada se ne mogu zasititi tekstova o primaćoj sobi. Fasciniran sam njenom ulogom u onom sistemu i proučavam ih s nesmanjenom strašću, jer se iza tog fenomena krije toliko neotkrivenih slojeva da mu se vrijedi stalno vraćati.
Primaća soba bila je velika priča socijalističkog urbanog svjetonazora, najava da se i kod nas rađa srednja klasa. Za većinu je to bila reprezentativna prostorija u stanu, a ovih se dana intenzivno sjećam likova koji su je tako skockali i tako držali do njene reprezentativnosti da nikome nisu dali da joj priđe, tamo boravi i, ne daj Bože, pravi nered. Podizali su se krediti da se opremi primaća, kako niko u njoj ne bi smio da sjedi. Televizori i genijalni kristalni servisi za 12 i 16 osoba u stanovima tijesnim za četveročlanu porodicu, bife pun alkoholnih pića, i sve to nizašta. Čak ni za pokaz, jer gosti su dolazili urijetko, ili nikako, a domaćem življu nije bilo dozvoljeno da se mota po namještaju i unosi haos u centralnu zonu porodičnog reda.
Lažni neoklasicizam naših enterijera bio je zapravo ordinarni kič, s tim što je danas kritička oštrica spram kiča bitno ublažena: ako nešto ima sentimentalnu vrijednost, onda to po definiciji više nije kič, pa makar se radilo i o plastičnoj gondoli iz Venecije.
Soft verzija ove enterijerske perverzije bila je da u primaću sobu nije dozvoljeno samo djeci. Još softija mogućnost sastojala se u pravilu da u primaću mogu svi, ali samo kad je na televiziji prenos utakmice, kakav kaubojski film ili govor Edvarda Kardelja. Mnogi su brakovi propali i mnoge se porodice raspale baš zato što u primaćoj sobi nisu vidjeli mogućnost toplog ognjišta, nego su je transformirali u hladni prostor restrikcija. Kristalne čaše za rakiju kupovane su da bi skupljale prašinu, ne da bi konekting pipl, što im je primarna funkcija. Najzdravije obitelji bile su one čije su se primaće raspadale od upotrebe. Regali rasklimani, kristali porazbijani i raspar, TV vazda u kvaru, što su sve znakovi bujnog života i tradicionalne bliskosti. Neki ljudi čak nisu dozvoljavali da se skine najlon s daljinskog upravljača, da bi ga se zaštitilo od prašine i prljavih ruku.
Ali nije baš da se nije držalo do kompatibilnosti. Estetski osviješteniji domaćini trudili su se da upare kristalne čaše s lusterom, a tepih i trosjed morali su imati makar komplementarne boje, ako već ne i dezene. Garniture za sjedenje, takozvani namještaj, nisu se štitile najlonom, nego se zastirale dekama, s ciljem da se očuvaju. Kome i zbog čega, to je pitanje i u doba ekstremnog postkapitalizma ostalo bez odgovora.
Posebna priča odnosi se na TV. Mnogo je autora pisalo o dolasku prvih aparata u komšiluk, smatrajući da je to neka lokalna specifičnost, što nije tačno. Bill Bryson piše da se isti društveni proces rađa i u pretpotrošačkoj Americi. Neko bi kupio novi uređaj i onda bi cijela ulica kod njega gledala važne događaje. Mnogo je zanimljivije šta se dešavalo poslije. Uslijedila bi trka za status, svi su se trudili što prije dostići onog prvog i televizori su počeli da se roje po stanovima. Sličan proces mogli smo uočiti i poslije zadnjeg rata u ovdašnjim selima. Kad bi samo jedan domaćin uspio srediti fasadu i okućnicu, krenula bi trka da ga se stigne i prestigne.
Uglavnom, televiziju se često u historiji modernog života optužuje kao rodonačelnicu otuđenja, ali što se tiče neposredne prošlosti, na optuženičku klupu radije bih turio primaću sobu nego TV aparat.
Televizija je, što bi se ono našim ratnim rječnikom reklo, nevina žrtva pogrešnog pristupa alijenaciji kao fenomenu. Uz televizor se i dalje da lijepo družiti, a hladna, mračna i avetinjski prazna primaća malo je kome dobra donijela.
Kako god da bilo, centralna prostorija svake zdrave obitelji nije dnevna soba, nego kuhinja. Tamo je život, tamo su mirisi, tamo se svađa i miri, uvijek nešto dešava i radi. Najvažnije odluke porodica donosi u kuhinji, jer gdje se jede, tu se i priča, tu u svakom slučaju kulja energija koja je neponovljiva. Hrana povezuje ljude bolje i od Nokije i od alkohola.
Ali zašto su kod tih ljudi primaće sobe bile prazne? Jer su podsvjesno bili usklađeni s vladajućom ideologijom. Kao što je socijalizam čekao obećani i nikad dostižni komunizam, tako su oni čuvali reprezentativne sobe za prilike koje nikada neće doći. Mnogo godina kasnije, pred strojem za privatizaciju, svi će shvatiti da je socijalizam bio mila majka, majka svakog dobrog života, u odnosu na surove draži kapitalizma.
Žuđeno stanje uvijek nas razočara kada ga jednog dana dosegnemo. Kapitalizam je iznevjerio sva očekivanja, osim višestranačja nije donio ništa dobro, a bonus minus sastoji se u tome što je ukinio sakralnost primaće odaje.
Sada u nju ulazi ko god hoće, nema više masivnih regala s kristalnim servisom, nema daljinskog zamotanog u najlon, više niko živ ne prostire deke preko namještaja kako bi ga zaštitio od virusa propadanja.
Stara primaća soba bila je napravljena i opremljena da traje vječno, a kapitalizam nam je ukinuo pravo na vječnost. I još gore, na svijetlu budućnost za koju smo živjeli. Televizori su nam tanji, veći i bolji, ali zašto i čemu? Zbog prodane sobe u kojoj svi borave, izvaljeni i bez imalo respekta preživaju čips dok prate vijesti o najnovijoj rundi političkih pregovora. Što rekao jedan moj prijatelj, jebote takva primaća u koju svako smije ući kad mu se ćefne. S njenim odlaskom ishlapio je i respekt prema stanu kao zaštićenim prostoru koji smo voljeli do obožavanja, jer sve što je lako dostupno postaje profano, gubi sakramente i prelazi u sekciju rutine.
I nešto kontam, što čovjek umije obesmisliti svoje postojanje, to niko živ na svijetu ne zna.
