Napisala Ivana Zimić
Heklanje se često povezuje s penzionerskim danima, sporijim ritmom i satima provedenim u miru, uz ručni rad kojem nije mjesto u žurbi. No, svakodnevica 22-godišnje Bišćanke Iman Delić izgleda potpuno drugačije. Kao studentica treće godine Medicinskog fakulteta u Sarajevu, Iman dane provodi između predavanja, vježbi, ispita i rokova. Upravo je u takvom tempu heklanje pronašlo svoje mjesto.
„Trebao mi je bijeg za dušu, nešto sporije od svakodnevice i dovoljno tiho da mi odmori misli“, kaže Iman.
Iz te potrebe za mirom i predahom nastao je Crochê, brend ručno heklanih torbi koje Iman izrađuje u Sarajevu. Svaki komad nastaje pod njenim rukama – od izbora materijala i boje preko oblikovanja torbe do načina pakovanja. Iman tako ne stvara samo komad ručnog rada, već nastoji ponuditi cjelokupno iskustvo – od trenutka kada torba nastaje do onog kada stigne u ruke osobe koja ju je naručila.
Veza s dragocjenom uspomenom
Radoznalost nas je navela da se zapitamo kako je jedna tako mlada djevojka uopće počela heklati. Iman se prisjeća majke kako sjedi i hekla, dok ona kao djevojčica sjedi uz nju, pravi prve male ukrase od vune i, ne sluteći, uči vještinu koja će joj godinama kasnije postati mnogo više od hobija. Danas je heklanje za nju i svojevrsna veza s tom dragocjenom uspomenom.
„Crochê je nastao kao prirodan spoj svega toga, ali i kao brend posvećen uspomeni na moju majku“, govori Iman. „Zbog toga svaki komad koji napravim za mene ima mnogo dublje značenje.“
To se osjeti i u načinu na koji govori o svom radu. Ovo nije ona uobičajena priča o hobiju koji je „slučajno prerastao u biznis“. Iman dobro zna šta joj taj rad znači. U njemu se susreću sjećanje, moda, interesovanje za fotografiju i marketing, ali i potreba da vlastitim rukama stvori nešto svoje.
A medicina? Ona nije suprotna strana ove priče. Možda samo na prvi pogled tako djeluje.
Imanino interesovanje za medicinu počelo je mnogo ranije, kroz ekipu prve pomoći i takmičenja na kojima se prvi put ozbiljnije susrela s praktičnim znanjem, odgovornošću i neposrednom pomoći drugima. Upravo je taj spoj humanosti i stručnosti usmjerio njen izbor.
„Bez obzira na to koju oblast medicine izaberete, suština ostaje ista: doprinos zdravlju i kvalitetu života drugih ljudi“, kaže.
Iman se ne uklapa u podjelu prema kojoj je medicina ozbiljan životni put, a kreativnost nešto čemu se posvećujemo tek kada ostane vremena. Kod nje jedno ne isključuje drugo. Medicina traži preciznost, strpljenje, koncentraciju i odgovornost. Heklanje traži gotovo isto – samo drugim jezikom. Jedno je put kojim želi pomoći drugima, a drugo prostor u kojem sabira sebe.
„Medicina i mali biznis ručno rađenih heklanih torbi djeluju kao dva potpuno različita pravca“, kaže Iman. „Ali ih doživljavam kao dva jednako važna načina izražavanja sebe. Kroz jedan želim doprinositi društvu, a kroz drugi svojoj duši.“
Naša mlada sugovornica vrijedna je divljenja jer nas podsjeća na jednostavnu lekciju: čovjek može imati ambiciju, radne navike i jasan plan, a ipak sačuvati prostor za boje, končane niti, fotografiju i uspomene. I može napraviti nešto što ima mnogo veću vrijednost od onoga što se vidi na prvi pogled.
