Napisala: Dženita Vilajet
Voljela bih da smo se sreli ranije.
Prije svih kiša koje su nam natopile duše.
Prije svih oluja koje su nas naučile da se sklanjamo čak i od onoga što najviše želimo.
Prije nego što smo naučili da ljubav ne boli.
Voljela bih da sam te upoznala u nekom mirnijem vremenu.
Da sam te pronašla prije nego što si naučio skrivati ono što osjećaš, prije nego što sam ja naučila sumnjati u ono što osjećam.
Možda bih tada znala kako da ti budem dom.
Da budem ona kojoj se prvo javiš kada ti se dogodi nešto lijepo.
Ona kojoj kažeš kada te nešto zaboli.
Ona kojoj možeš doći bez objašnjenja, samo zato što znaš da će te razumjeti.
Voljela bih da mogu vjerovati tako jednostavno.
Bez pitanja.
Bez straha.
Bez onog malog glasa u meni koji, čak i kada me zagrliš riječima, pita koliko će dugo to trajati.
Voljela bih da mogu vjerovati tvom „ostajem“ kao što dijete vjeruje da će jutro sigurno doći.
Da ne moram tražiti sigurnost između tvojih riječi.
Da ne moram razmišljati o tome šta znači tvoja tišina.
Da mogu samo voljeti.
Voljela bih da te čekam bez straha. Da ti čekaš mene bez sumnje.
I ako već nismo mogli biti jedno drugom prije svih oluja, voljela bih da budemo ono što ostane kada one prođu.
Tvoje sigurno mjesto.
Moje sigurno mjesto.
