Postoje mirisi koji nas, bez najave, vrate u djetinjstvo. Miris domaćeg kajmaka koji se topi na toplom hljebu, zove koja je liječila i mnogo prije sirupa iz apoteke, bestilja, onog kojeg je nana kuhala čitav dan, strpljivo, bez žurbe, jer je znala da se neke stvari ne smiju požuriti.
Svaki kraj naše zemlje ima svoje jedinstvene okuse i mirise po kojima ih pamtimo i svaki taj okus vodi nas pravo do trpeze koja je bila mnogo više od mjesta za jelo, ona je oduvijek bila i ostala mjesto gdje se porodica okupljala, gdje su se pričale priče natenane, gdje se prenosilo znanje s jedne generacije na drugu, kroz recepte i ruke koje su znale tačno koliko je dovoljno.
Ti okusi nisu nestali, samo su čekali da se ponovo ispriča njihova priča.
Na izvoru rječice Večerice, nedaleko od Sarajeva, stoji Hrasnička vodenica koja je vidjela više od dvjesto godina ove zemlje. Mehmed Fetahović vodenicu je naslijedio od svojih roditelja, i već punih pet decenija, sa svojom porodicom, čuva nešto što se lako moglo izgubiti – stari drveni točak i znanje prenošeno generacijama. Žito s Livanjskog, Glamočkog i Kupreškog polja, sa visoravni Hercegovine i Bjelašnice, melje se snagom vode i vjetra, baš onako kako je to radio njegov djed. Ta duboka povezanost s lokalnim podnebljem daje brašnu iz Hrasničke vodenice jedinstvenu strukturu i kvalitetu koju moderni kupci sve više biraju za svoju svakodnevnu trpezu.
Da se pravi kvalitet ne može požuriti, najbolje znaju na Malak farmi iz Kaknja, taj posao rade rukama koje znaju da se kajmak ne pravi po štoperici. Mlijeko se razljeva, čeka se, kajmak se ručno skuplja s površine, korak po korak, kao što su radile naše bake prije njih. Isto strpljenje poklanjaju mladom siru, koji nastaje prirodnom fermentacijom djelovanjem mliječnih bakterija prisutnih u mlijeku, bez upotrebe kultura i sirila i ičega što ne pripada prirodi, sve dok ne postane ono što treba biti – domaće, jednostavno, autentično i iskreno.
Tradiciju, na Malak farmi, čuvaju i ručno praveći sirupe od zove i koprive, koju su brali u okolnim selima, pripremaju ih potpuno bez aditiva, pojačivača okusa ili konzervansa.
Oni zapravo ne prave proizvod, oni čuvaju uspomenu i prosljeđuju je dalje, novim generacijama koje, možda i ne znajući, upravo stvaraju svoja sjećanja na mirise djetinjstva.
A u Sarajevu, Herbos Natura čuva nešto što polako izumire u modernom svijetu, a to je strpljenje. Bestilj se priprema u velikim kazanima, od cijelih okoštenih šljiva, dugotrajnim ukuhavanjem koje traje satima, polako, bez žurbe dok voće ne dobije onu punoću i slast koju pamtimo kako se topi na tek pečenoj naninoj pogači. Dok industrijska proizvodnja traži brzinu, ovdje se traži vrijeme. Uz bestilj, Herbos Natura ručno brane malinе, jagode i šumske borovnice s vlastitih plantaža, pretvara u prirodne voćne namaze postupkom koji čuva prirodnu boju, okus i sve što ovo voće čini vrijednim.
U Hadžićima u Kući prirode tradicija se preselila u boce. Jabuka, višnja, aronija, kruška, mrkva, cvekla, voće i povrće iz domaćeg kraja, ali koje nije izgubilo ono što ga činilo posebnim. Postupak hladnog cijeđenja svježih plodova je osmišljen da sačuva aromu i punoću okusa, da svaka boca soka bude podsjetnik na to kako su se sokovi pripremali u porodicama prije nego što su postali industrijski proizvod na polici.
Svi ovi proizvođači, iz različitih krajeva, s različitim proizvodima, pričaju u suštini istu priču. Priču o tome da je domaće vrijedno truda. Da se kvalitet ne može preskočiti. Da tradicija nije nešto što stoji u muzeju, nego nešto što se svaki dan iznova pravi, rukama koje znaju zašto rade to što rade. U svim njihovim proizvodima kriju se žive priče o tradiciji, ali i navikama koje se, poput najvrijednijeg amaneta, prenose s koljena na koljeno.
Upravo je to ideja koja stoji iza Konzumovog projekta “Tradicija moga kraja”, pokrenutog 2015. godine da se malim i srednjim proizvođačima iz Bosne i Hercegovine otvori prostor na policama jedne od najvećih maloprodajnih mreža u zemlji. Za mnoge od njih to je bio prvi korak ka kupcima koje nikada ne bi dosegli sami. Za kupce, to je prilika da na polici pronađu okus koji ih vraća kući, bez obzira gdje se taj dom nalazi.
Danas, te iste vrijednosti nastavljaju oni za koje je proizvodnja više od posla, u želji da se sačuva nešto što ne bi smjelo biti zaboravljeno. I svaki put kada uzmemo teglu džema, bocu soka, ili neki drugi proizvod s police brenda “Tradicija moga kraja”, mi ne biramo samo proizvod. Biramo da ta priča nastavi živjeti.
