Piše Emina Hadžić
Koliko puta si se uhvatila da trošiš sate, dane, pa i mjesece na gluposti? Na riječi koje ništa ne znače, na ljude koji ne zaslužuju tvoje vrijeme, na situacije koje ti samo crpe snagu? A onda, kada se dogodi nešto loše, kada ti život izmakne tlo pod nogama, shvatiš koliko je sve to bilo besmisleno.
Život je prekratak da bi se bavila glupostima. Prekratak da bi dopuštala da te koči tuđa zloba, tuđa očekivanja, tuđe maske. Onaj ko želi ostati, ostat će. Onaj ko nikada nije ni trebao biti tu, otići će. I neka ide, jer nije svako stvoren da korača s tobom do kraja puta.
Zanimljivo je kako tek kada te pogode teški trenuci otkrijemo istinu – ko je porodica, a ko prijatelj. I tu se uvijek iznenadimo. Nisu to uvijek oni koje očekujemo. Najdublje rane zadat će vam upravo oni koji vas najbolje poznaju. A najveća snaga i podrška doći će od ljudi koje nikada niste ni upoznali, ljudi s kojima niste sjeli, niste popili kafu, a koji su vam, u pravom trenutku, pružili riječ, osmijeh, zagrljaj na daljinu.
Iz svake boli, koliko god bila teška, možemo izvući nešto dobro. Život nas neprestano uči, svakim danom, svakom situacijom. Ali pitanje je, gledamo li? Primjećujemo li? Ljudi će uvijek pokazati svoje pravo lice. Neki odmah, neki tek kasnije, ali svi na kraju skinu maske. A djela su ta koja govore. Riječi su često prazne, slatke i varljive, ali ono što čovjek učini, to je njegova istina.
Zato voli svim srcem. Raduj se malim stvarima. Ne čekaj velika čuda, jer ona su rijetka. Čudo je kada se nasmiješ iz duše, kada nekome uljepšaš dan, kada osjetiš mir dok piješ jutarnju kafu. Čudo je ljubav u svom najjednostavnijem obliku.
Ne zamaraj se ljudima koji te iscrpljuju. Vrijeme koje imamo na ovom svijetu je najvrednije što posjedujemo, i nikada ga ne možemo vratiti. Zato ga troši na one koji te čine boljima, koji te pune pozitivom, koji šire mir i radost.
Svi smo mi isti. Nije važno ko si, šta si, koje ti je zanimanje. Nije važno koliko imaš, ni kakvu titulu nosiš. Na kraju svi odlazimo isto. A ono što ostaje iza nas nisu riječi, nisu stvari, nisu titule… ostaju djela, ostaje trag koji smo ostavili u srcima drugih.
I znaš šta? Živi tako da te pamte po dobroti. Jer sve ostalo je prolazno. A ljubav, osmijeh i toplina koju podijeliš, to je jedina vječnost. Ne čekaj pravi trenutak da živiš. Pravi trenutak je uvijek… sada.
