Piše Emina Hadžić
Kažu ti da vrijeme liječi. Da će biti lakše. Da će jednog dana uspomene postati mekše, a sjećanja te grliti umjesto da te slamaju. Ti samo klimneš glavom, jer znaš da ljudi to govore da bi te utješili. A istina? Istina je da bol ne prolazi. Nikada. Ona se samo preseli. U tvoje jutro, u tvoju noć. I u svaki list kalendara koji otvoriš.
I onda dođe tvoj rođendan. Dok svi oko tebe broje godine, tvoj se svijet zaustavio. Torta je tu, svjećice gore, ljudi se smiju i nazdravljaju, a ti osjećaš prazninu koju ništa ne može popuniti. Nedostaje ti onaj poziv u ponoć. Onaj smijeh koji ti je uvijek prvi čestitao. Onaj sitni znak pažnje koji ti je značio više od svega. Kako slaviti kad nedostaje onaj koga najviše želiš pored sebe?
Svi će ti poželjeti sreću, tapšati te po ramenu, podizati čaše. A ti ćeš se nasmiješiti, zahvaliti i odigrati svoju ulogu. Ali u sebi ćeš znati da jedan glas fali. Najvažniji. Onaj koji ti je znao reći: „Sretan rođendan, sunce tatino.“ I dok drugi vide svjećice, ti vidiš prazno mjesto. Mjesto gdje je trebao stajati on.
Ne prođe ni jedan dan da ga ne osjetiš. Podsjeti te miris kafe. Jedna pjesma na radiju. Doba godine. Pogled nepoznatog čovjeka. Sve te vraća njemu. Svijet ga je pustio da ode, ali ti nisi. I nikada nećeš. Jer ljubav ne zna za kraj, a sjećanja ne poznaju vrijeme.
Znaš i sama, ovo je tek prvi rođendan. Doći će i Nova godina. Bit će praznici. Bit će hiljade datuma kada ćeš poželjeti da je tu. I uvijek će faliti. I uvijek će boljeti isto.
Ali, znaj i ovo: bol koju nosiš u grudima je dokaz da je postojala ljubav toliko snažna da nadživljava i vrijeme i prostor. Dok drugi vide prazno mjesto, ti znaš da nije prazno. On je tu, u tebi. U tvom osmijehu, u tvojoj snazi, u svemu što jesi i što ćeš tek postati.
Kada se svjećice ugase i kada se oko tebe utiša galama, sjeti se – ljubav ne odlazi. Ona samo promijeni oblik. A sve dok je nosiš u sebi, nikada nisi sama.
Vrijeme ne liječi, ono samo uči kako da se živi s prazninom. A praznina, ako se dobro oslušne, uvijek šapuće isto ime. Smrt uzme tijelo, ali nikada ne može uzeti prisustvo. I to je ironija boli: što jače boli, to je jasniji dokaz da ljubav i dalje živi. Jer od onih koje istinski volimo nema oproštaja. Oni možda prestanu biti tu, ali zato postanu svuda.
