Piše Emina Hadžić
Niko nas nije naučio kako da gubimo. Odmalena nas uče da slavimo pobjede, da budemo najbolji, najbrži, najuspješniji. U školi se hvale odlikaši. U sportu pobjednici. Na poslu oni koji napreduju. U životu oni koji „uspiju“.
A šta je s onima koji su dali sve, vjerovali, borili se, trudili i ipak ostali praznih ruku? Šta je s ljudima koji su igrali pošteno, išli srcem, pali, ali nisu odustali?
Znaš, prava hrabrost ne traži se na vrhu. Prava se hrabrost pokaže na dnu. Kad stojiš pred zatvorenim vratima, kada se snovi rasprše, a ti umjesto gorčine izabereš zahvalnost.
Kad izgubis posao, priliku, sigurnost, ali ne i sebe.
Jer snaga nije samo u pobjedi – snaga je u dostojanstvu poraza.
Gubi s osmijehom jer si pokušao.
Gubi s osmijehom jer si imao hrabrosti vjerovati.
Gubi s osmijehom jer si hodao putem koji si birao srcem.
Jer znaš šta? Gubitak ne znači da si pogriješio. Gubitak znači da si živio. Da si riskirao. Da si se nadao. A to su stvari koje mnogi nikada ne pokušaju.
Ponekad se sve sruši ne zato što nisi dovoljno dobar, već zato što taj put nije bio tvoj.
I to je u redu.
I da, boli. I ne mora biti lako.
Ali baš u tom trenutku, kad unatoč svemu uspiješ nasmijati se, tamo se krije nešto moćno. Sloboda. Mir. Nova snaga. I vjera – da ono što dolazi možda nije ono što si želio, ali je ono što ti treba.
Zato kad gubiš, gubi nasmijan.
Jer srce koje zna ostati otvoreno i nakon boli nikada zapravo nije izgubilo.
Gubi s ponosom jer si pokušavao ondje gdje su drugi kalkulirali.
Gubi s dostojanstvom jer si davao sebe dok su drugi čuvali sebe.
Gubi s osmijehom jer u tom gubitku možda ne vidiš kraj, nego preusmjerenje. Možda ne vidiš poraz nego pročišćenje.
I zapamti: nisu nas oblikovale pobjede. Oblikovali su nas načini na koje smo nosili poraze. Tamo se kalila duša. Tamo smo naučili ko smo.
Nije veličina čovjeka u tome koliko je puta pobijedio, nego kako je hodao kad su aplauzi utihnuli.
Zato… kad gubiš, gubi nasmijan. Jer to je znak da si bio dovoljno hrabar da igraš.
