Piše: Amer Obradović
Imam prijatelja H. iz Svojata. Upoznali smo se prije 25 godina, na fakultetu u Sarajevu, a od njega sam prvi put čuo za to selo u opštini Živinice. Čudna je to sredina, posebna na svoj način, kako to obično biva po Bosni. Bilo bi dovoljno da pola sata popričate sa mojom drugom H. i sve bi vam se samo kazalo. On, recimo, kada, upoznaje nekoga, pita – iz koje si ti mjesne zajednice? Pa kad mu odgovorite, naprimjer, da ste iz neke gradske četvrti ili sela, H. vas dodatno priupita – a koliko ta mjesna zajednica ima kuća, a koliko završenih fakulteta… Velim, Svojat je ta vrsta mikrokosmosa protiv koje morate biti spremni da igrate odbranu kao Detroit Pistonsi Chucka Dalyja. Tu, kao da vas je Jonathan Swift odveo u ”Guliverovim putovanjima”, pa se pitate je li ovo stvarno… Ujedno, moj drug H. je uvijek spreman da pomogne, da počasti kad ima, da s vama podijeli vlastitu sreću ili muku koju nosi na duši… Vole da se daju i tu se ne žale. O drugu H. i njegovom selu sam prvo pomislio dok sam danas pročitao vijest da je Jusuf Nurkić – čovjek iz Svojata – pobijedio na aukciji za djecu oboljelu od raka koju je organizirala velika Raza Mujanović. Naime, legendarna košarkašica je putem svog Faceboook profila pokrenula humanitarnu akciju u saradnji sa Roditeljskom kućom “Srce za djecu oboljelu od raka” na kojoj se našao njen potpisan dres Barcelone. ”Sa zadovoljstvom ću dres FC Barcelona Basket uručiti Jusufu prilikom našeg narednog susreta, a nastojat ćemo da tim povodom zajedno posjetimo Roditeljsku kuću”, napisala je Raza.
Prije samo sedam dana, mediji su objavili da će taj veliki čovjek iz Svojata, zajedno sa udruženjem Pomozi.ba, pokriti svu materijalnu štetu za Ajšu i Fadila Memiševića, povratnike iz Višegrada koji su brutalno pretučeni i kojima je zlikovac Bojan Prodan ukrao 7.000 KM koje su starci čuvali za svoju dženazu. Kažem, takva je to ”japija” iz Svojata – Jusuf Nurkić je čovjek div. Zvijezda najbolje košarkaške lige na svijetu, sa multimilionskim ugovorima, ali sama činjenica da je krenuo sa dna, stvorila je pretpostavku da postane puno veći od samog sebe – j… 213 centimetara koliki je Juka čovjek. To mi je više puta govorila i Razija Mujanović, pogotovo kada bi krenule optužbe oko igranja za reprezentaciju, a Raza bi uvijek poput čuvara stala uz njega, njegovu čestitost i opredjeljenje da dadne najboljeg sebe za Bosnu i Hercegovinu. A Razi se mora vjerovati. To mi je govorio i spomenuti drug H., da je Juka pravi insan. Ali H. ne bi bio H. da mi nije ispričao i legendu o Nurkovom babi: ”Ma Juka je mala maca koliki mu je babo. Policajac. 200 kila. On ni na jedna vrata ne može normalno ući. Mora na kant. Jednom je namlatio 14 ljudi”. Legenda dalje kaže da je upravo nakon te tuče i novinskog članka o Jusufom babi, košarkaški menadžer Enes Trnovčević, nazvao Hariza i pitao ga ima li sina… I tako je Nurkova era počela.
Put je Jusufa odveo u Sloveniju, pa u Zagreb, gdje je igrao za Cedevitu. Prvi proboj ka košarkaškom statusu ozbiljnog igrača došao je pod trenerom Jasminom Repešom, to je onaj naš Čapljinac koji ima osebujan način motivisanja igrača tokom tajmauta. Uvidjevši njegove fantastične fizičke predispozicije, ali i nevjerovatnu tehniku za tako visokog čovjeka, Nurkić je ubrzo draftovan u NBA. Prvi su ga uzeli Chicago Bullsi, da bi istu noć bio trejdovan u Denver Nuggetse gdje će igrati narede tri godine. Skrasio se u Portland Trail Blazersima za koje igra od 2017. godine. Prije Nurka, meni je na spomen te ekipe iz Oregona u glavi bio čuveni dvojac Clyde Drexler i Terry Porter, zbog kojih Dražen Petrović nije dobio pravu priliku tokom prvih godina u NBA-u, ali to je druga priča… Nurk nije samo postao jedan od glavnih igrača Portlanda, nego i jedna vrsta medijske zvijezde, te je uvijek važno koji natpis, znak i poruku na majici ili patikama nosi.
Meni je, opet, vezano za njega, svježa pobjeda reprezentacije Bosne i Hercegovine protiv Slovenije i Luke Dončića, kada je Nurkić nakon magičnog trijumfa iz autobusa na mobilni nazvao legendarnog Halida Bešlića, pa su zajedno zapjevali – pamtit ću te cijelog života, pamtit ću te ja… Eh da, samo nekoliko sedmica prije te senzacionalne pobjede, bio sam u Skenderiji kada je pala i velika Francuska, a ključni trenutak je bio kada je Nurk, što bi rekao Edin Avdić – stavio na poster Poiriera, grdosiju od 213 centimetara. Simbolično, Nurkić je tim zakucavanjem uništio Francuze, a Skenderiju doveo u delirijum sličan onom s kraja devedesetih kada je Neno Marković skoro sam srušio favorizovanu Hrvatsku. I dese se takve iskre u kosmosu, da divovi izađu iz bajke, da se Skenderija pretvori u Liliput, i u kojoj smo svi 12 puta bili manji od Nurkića, našeg Gulivera iz Svojata. Sela pored Živinica, u kojem još žive divovi poput Jukinog oca Hariza i moga druga H., gdje još uvijek ima pravo dobrih priča. Onih u kojima Juka pobjeđuje na Razinoj aukciji za oboljelu djecu od raka, u kojima pomaže napadnutim povratnicima u Višegradu, u kojima rastura protivnike po NBA ligi, u kojima pobjeđuje evropske šampione i zove Halida da mu pjeva u autobusu, i u kojima iz bajke div siđe među Liliputance. Kao one noći u Skenderiji protiv Francuske.
