Napisala Mersiha Drinjaković
Postoji jedna paradoksalna stvar u vremenu u kojem nikad nije bilo više načina da komuniciramo: sve manje zaista razgovaramo.
O da: imamo pametne telefone, mailove, poruke, videopozive, društvene mreže, komentare, podcaste, debate, konferencije, sastanke. Govorimo neprekidno. Objavljujemo, odgovaramo, reagujemo, repliciramo. Ipak, negdje između svega ovog nestala se jedna jednostavna stvar – sposobnost da zaista saslušamo čovjeka preko puta sebe (ili s druge strane mobilnog ekrana).
Ne da čekamo da završi kako bismo mi došli na red. Nego da ga zaista čujemo. Sebe neću uzeti, kao što obično radim, za primjer. Moj višedecenijski trening kao novinarke koja mahom zauzima žanrovski prostor “toplih ljudskih priča” znači da mi je posao da – slušam druge, da ih razumijem i prenesem njihove riječi sa što boljim kontekstom trudeći se da i publika potpuno razumije sve ono kroz šta prolaze.
I zato mi je nekako legla ova promocija knjige prof. dr. Jasne Duraković i Benjamina Hedžića, Umijeće komuniciranja: komunikacijske vještine u poslovanju i svakodnevnici. Na samoj promociji, ali i među stranicama knjige su otvorena ozbiljna pitanja a jedno do njih je: šta se dogodilo s našom sposobnošću da razgovaramo, razumijemo i prihvatimo da druga osoba može misliti drugačije od nas?
Na promociji knjige Jasna je govorila upravo o toj potrebi – koliko i kako razgovaramo jedni s drugima i, možda još važnije, da li se zaista slušamo. Pitala je imamo li dovoljno vremena i pažnje za čovjeka koji nam se obrati i traži pomoć. To pitanje zvuči jednostavno, a zapravo je jako važno danas.
Komunikacija nije samo ono što kažemo
Jasna Duraković komunikaciju nije počela proučavati jučer, niti je ova knjiga usamljeni naslov u njenom akademskom radu. Kad se pogleda njen autorski opus, vidi se da se komunikacija kroz godine provlači kao crvena nit. Godine 2011. objavila je knjigu Uloga odnosa s javnošću u kreaciji pozitivnog imidža države – Pozicioniranje BiH u međunarodnoj javnosti. Potom je 2019. uslijedilo Poslovno komuniciranje u novomedijskom okruženju, knjiga koja komunikaciju smješta u poslovni i organizacijski kontekst.
Četiri godine kasnije, zajedno s Vedranom Jakupovićem, objavila je Kriznu komunikaciju – upravljanje u krizama, a 2024. drugo, dopunjeno izdanje knjige Poslovno komuniciranje u novomedijskom okruženju, sada s podnaslovom Digitalni aspekti komunikacije.
I evo sada Umijeće komuniciranja. Mislim da nije slučajno da je nova knjiga objavljena na tri jezika: bosanskom, njemačkom i engleskom. Njen sadržaj govori o komunikaciji kao prostoru u kojem se susreću različite perspektive, iskustva i kulture.
Prije šest godina Jasna je razgovarala za Graciju u jednom potpuno drugačijem kontekstu. Tada se nije govorilo o komunikacijskim vještinama, nego o političkoj odluci koju je donijela i posljedicama koje je ta odluka izazvala. Danas, nakon svega izrečenog na promociji nove knjige i onoga što nam je godinama prije govorila, čini mi se da je jedna stvar ostala ista: vjera u razgovor koji počiva na stavu, ali ne isključuje drugog čovjeka.
Tada mi je govorila da nije njen način da vrijeđa ljude koji je ne podržavaju ili da se s njima obračunava zato što misle drugačije. Govorila je o vlastitoj svijesti, savjesti i pravu svakog čovjeka da donese svoj izbor. Kada smo razgovarale o vrijednostima koje je ponijela iz porodice, posebno je istakla obrazovanje, vlastiti stav i kritičko mišljenje, jednakost ljudi i odbijanje da se bude „gluhi i slijepi poslušnik“.
Možda tada nisam razmišljala o tim odgovorima kao o nekoj vrsti komunikacijske filozofije. Danas nakon što nam je komunikacijski prostor iskrivljen do karikaturalnih obrisa te riječi poimam drugačije.
Kultura dijaloga ne znači da nemamo stav, već da imamo pravo na svoj stav i dovoljno poštovanja prema drugome da čujemo njegov.
Ne slušamo, čekamo red da počnemo pričati
Slušamo, ali često ne da bismo razumjeli, već samo da bismo pronašli trenutak u kojem ćemo ubaciti svoju repliku, jer naravno da smo u pravu! Dok druga osoba govori, u glavi već sastavljamo odgovor. Dok neko objašnjava zašto nešto misli, mi već pripremamo kontraargument. Dok nam prijateljica priča o problemu, već razmišljamo šta ćemo joj savjetovati. Čak i kada nekoga pitamo: „Kako si?“, često nismo spremni da zaista čujemo odgovor.
Možda je zato aktivno slušanje danas gotovo radikalna vještina. Ne zato što je komplikovana, nego zato što traži ono čega imamo sve manje – vrijeme, pažnju i strpljenje. A komunikacija nije jednosmjerna ulica.
Od poslovnog sastanka do porodičnog stola
Komunikacija nije samo ono što se događa u kompanijama, ona se dešava za stolom za ručak, u partnerskom odnosu, između roditelja i djeteta, u učionici, u redu u banci. U susretu s nekim čiji je život potpuno drugačiji od našeg. U politici. U medijima. Na društvenim mrežama.
I upravo zato je pitanje komunikacije mnogo šire od toga kako ćemo formulisati dobar mail ili održati uspješnu prezentaciju.
Kako razgovaramo s ljudima s kojima se ne slažemo? Znamo li priznati da smo pogriješili? Možemo li saslušati mišljenje koje nam se ne dopada, a da sagovornika odmah ne proglasimo neprijateljem? Znamo li napraviti razliku između neslaganja i vrijeđanja? I možemo li, barem ponekad, odustati od potrebe da budemo u pravu?
Svi imaju glas ali ko ih zapravo čuje?
To su već pitanja kulture. Ne samo komunikacije. Danas, manje-više, svi imaju glas, ali ovo čini razliku: nemaju svi prostor da budu saslušani. Društvene mreže su nas naučile brzini. Na nešto moramo odmah reagovati. Sve mora imati stav, odgovor, komentar. Ako ne kažemo nešto odmah, kao da smo zakasnili. Da li stanemo, razmislimo, pitamo, saslušamo?
Dijalog nije takmičenje u kojem pobjeđuje onaj ko posljednji govori. Valjda je to i pokušaj da, nakon razgovora, oboje izađemo iz njega s nešto više razumijevanja nego što smo imali prije nego što je počeo. To ne znači da ćemo se složiti.
Čvrsto vjerujem da je najveći uspjeh razgovora upravo u tome što smo uspjeli ostati ljudi i onda kada se nismo složili.
Umijeće nije samo znati govoriti. Umijeće je znati kada govoriti, kako govoriti, kome govoriti – i, možda najteže od svega, kada zašutjeti i slušati. Vjerujte mi, za nekoga ko jaaaako voli da govori, ovo zahtijeva trening. Empatiju također. Znam, znam, tehnologija će nastaviti mijenjati način na koji komuniciramo. Pojavljivat će se novi kanali, nove platforme, nove forme i novi načini da u nekoliko sekundi dopremo do hiljada ljudi. Ali jedno se neće promijeniti.
I dalje ćemo morati naučiti kako da budemo ljudi jedni prema drugima. I uzajamno se slušamo.
