Mostarski teatar mladih 1974: Večeras “Mojih sedam smrtnih grijeha”

Ona govori o društvu koje je promijenilo značenje grijeha.

U vremenu u kojem korupcija postaje sposobnost, mržnja patriotizam, šutnja društvena poželjnost, a poslušnost osnovni oblik opstanka, predstava postavlja pitanje: šta se danas smatra neoprostivim?

Ljubav bez dozvole.

Javno izgovorena istina.

Antifašizam.

Vjera u umjetnost.

Odbrana ideje zajedničkog života.

Nepristajanje na šutnju.

Odbijanje da se čovjek navikne na nepravdu.

Polazeći od ličnog iskustva, predstava se razvija kao intimna ispovijest čovjeka kojeg društvo godinama označava kao „problem“ upravo zbog vrijednosti koje bi trebale predstavljati temelj svakog humanog društva. Kroz ironiju, humor, direktno obraćanje publici i dokumentarni ton, monodrama otvara prostor u kojem privatna biografija prerasta u kolektivno iskustvo savremenog bosanskohercegovačkog društva.

Predstava svjesno briše granicu između glumca, lika i autora. Upravo u toj zoni ličnog rizika nastaje njena osnovna teatarska snaga. Ovo nije pokušaj samosažaljenja niti političkog obračuna, nego javno suočavanje sa mehanizmima društvene stigmatizacije, straha i disciplinovanja drugačijeg mišljenja.

Zato „Mojih sedam smrtnih grijeha“ nije klasična monodrama. Ona funkcioniše kao javno saslušanje, ispovijest i društveni proces u kojem publika postaje aktivni sudionik događaja. Završni čin predstave publiku dovodi u poziciju porote koja vlastitim izborom određuje jesu li „grijesi“ o kojima predstava govori zaista grijesi — ili su postali opasni upravo zato što podsjećaju na mogućnost slobodnog, odgovornog i dostojanstvenog čovjeka.

Predstava nastaje iz uvjerenja da teatar ne smije biti prostor bijega od stvarnosti, nego mjesto njenog najdubljeg propitivanja.

Predstava je autorski projekat Seada Đulića u kojoj on ne igra. On svjedoči.