Razgovarala: Dženita Vilajet Avdičević
Postoje novinari koji prate sport, i postoje oni koji ga istinski žive. Lejla Šabanović pripada ovoj drugoj vrsti. Onoj koja ne bilježi samo rezultate, nego i emociju koja ostaje između redova, u pogledu navijača, u tišini prije penala i u eksploziji radosti nakon posljednjeg zvižduka.
Njen put počeo je tiho, uz oca i brata, iz čiste dječije ljubavi prema fudbalu, a danas je pretvoren u profesiju koja traži potpunu posvećenost, odricanja i stalno kretanje. Ritam utakmica postao je ritam njenog života, a svaki stadion nova priča koju nosi sa sobom. Na tom putu gradila se polako, uz podršku porodice i ljudi koji su prepoznali njen talenat, ali i kroz izazove koji su je naučili da u ovom poslu nema mjesta za odustajanje. 
Posebno mjesto u njenoj priči zauzimaju noći koje su promijenile sve – od Cardiffa, gdje se rađala nada, do Zenice, gdje se slavila historija.
Lejla nije bila samo svjedok tih trenutaka, već njihov tihi hroničar, neko ko je iz prve linije osjetio kako izgleda kada jedna reprezentacija, ali i cijela zemlja, diše kao jedno.
U razgovoru koji slijedi, otkriva kako izgleda život između terena i mikrofona, šta znači izboriti se za svoje mjesto u sportskom novinarstvu i zašto su neke noći mnogo više od igre.
Kada si prvi put osjetila da fudbal za tebe nije samo ljubav nego i poziv?
“Fudbal sam zavoljela još kao mala djevojčica, uz oca i brata, oni su zaslužni za tu prvu iskru koja je s vremenom prerasla u nešto mnogo veće. Kako sam odrastala, ta ljubav je dobijala sve jasniji oblik i smjer. Posebno mjesto na tom putu zauzima Adnan Pločo, koji mi je bio svojevrsna zvijezda vodilja i pomogao da se profiliram kao sportska novinarka. Uz njegove savjete, ali i ogromnu podršku porodice (mame najviše), sve je postalo mnogo lakše. Danas sam neizmjerno zahvalna i svom kolektivu MeridianSportBH, koji mi je pružio priliku da rastem, učim i napredujem u ovom poslu.”
Koliko ti je danas život zapravo “u ritmu utakmica”?
“Od rasporeda utakmica mi nekako sve zavisi. Privatne obaveze često prilagođavam poslu, jer novinarstvo nije posao koji traje od osam do četiri, to je način života. Kada radite okruženi pravim timom ljudi i imate njihovu podršku, sve to postaje lakše i smislenije. Ipak, nije tajna da često propuštamo važne privatne trenutke, ali kada nešto iskreno volite, te žrtve dobiju drugačiji smisao. Shvatim koliko mi je dosadno bez fudbala kada nastupe pauze.”
Koliko je teško izboriti se za prostor kao žena u sportskom novinarstvu?
“Početak nije bio nimalo jednostavan. Bilo je tu raznih komentara, predrasuda i situacija koje danas biram da ostavim iza sebe. Ipak, vjerujem da se rad, trud i upornost uvijek prepoznaju.
Kada nešto istinski volite, borite se za to bez obzira na prepreke.
Važno je pravim pričama pokazati da u ovom “muškom” svijetu možete stajati rame uz rame sa svima.”
Koji intervju ti je ostao u posebnom sjećanju i zašto?
“Izdvojila bih intervju sa Savom Miloševićem, koji je tada bio selektor reprezentacije BiH. Nakon tog razgovora sam, na neki način, postala svjesnija koliko je važno ne samo postavljati pitanja nego i ispričati nečiju priču na pravi način. Naravno, bilo je mnogo velikih imena i posebnih trenutaka, ali ovaj intervju mi je ostao posebno urezan u sjećanju, intervju koji je označio i neki novi početak.”
Omiljeni stadion na kojem si radila i utakmica koju nikada nećeš zaboraviti?
“Definitivno stadion Bilino polje i utakmica protiv Italije. To je bio jedan od onih trenutaka kada emocije preplave sve i istovremeno osjećate sreću, ponos i kao da ste na sedmom nebu. Grlite nepoznate ljude, slavite zajedno i dijelite isti osjećaj.
Noć koju ću pamtiti cijeli život i koja je svima nama donijela tračak svjetla u ovom tmurnom vremenu.
Bolji dani dolaze, ne trebamo se plašiti za budućnost reprezentacije BiH dok imamo ovako sjajne mlade momke, kapitena Edin Džeku, selektora Barbareza i stručni štab.”
Kako izgleda proći kroz ta dva istorijska trenutka iz novinarske perspektive?
“Teško je riječima opisati takve trenutke. Osjećaj ponosa što ste dio nečega velikog, nečega što će ostati upisano u historiju. Gledate igrače kako daju posljednji atom snage, kako se bore srcem za dres i za sve nas i tada shvatite koliko je sport zapravo mnogo više od igre. Pokazali smo svima ko smo i šta možemo. Rekla bih da su utakmice protiv Velsa i Italije dobra pouka svima da nas ne trebaju uzimati “zdravo za gotovo”, što bi se u narodu reklo.”
Ako bi taj put od Cardiffa do Zenice opisala jednom rečenicom – kako bi ona glasila?
“‘Favoriti’ su pričali, a mi smo se plasirali i: I am from Bosnia, take me to America.”
