Razgovarala Mersiha Drinjaković
Snimio Ahmed Kadić
U vremenu u kojem politika često zvuči glasnije nego što djeluje i radi za dobrobit građana, razgovor s ministricom obrazovanja Kantona Sarajevo Naidom Hota-Muminović otvara drugačiji prostor – prostor principa, odgovornosti i dugih, ponekad nepopularnih borbi za sistem koji mora biti jednak za sve.
Rođena u Sarajevu 1981., Naida je diplomirala na Odsjeku na engleski jezik i književnost Filozofskog fakulteta, kao i na Pravnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Nastavničku karijeru u zvanju profesorice engleskog jezika počela je u Prvoj bošnjačkoj gimnaziji, gdje je od 2015. do 2020. godine bila direktorica. Od januara 2021. ministrica je odgoja i obrazovanja u Vladi Kantona Sarajevo.
Kao ministrica, ali i kao majka, profesorica i osoba duboko ukorijenjena u vrijednosti znanja i integriteta, Naida Hota-Muminović za Graciju govori o reformama, pritiscima javnog prostora i jednom od najvećih problema našeg društva: uvjerenju da se prava ostvaruju preko poznanstava, a ne kroz institucije. U ovom razgovoru otvara pitanje koje se tiče svih nas – kako izgraditi društvo u kojem će jednaka pravila važiti za svakoga.
Kada biste sebe morali opisati izvan političke funkcije – ko je Naida Hota-Muminović?
– Ne bih mogla razdvojiti nijedan dio svog života, ni ono što jesam privatno ni ono što sam u svom poslu. Jednostavno, definiše me sve što ja jesam i sve što mislim, radim i živim. Nekako mi je sve čega se prihvatim podjedanko važno. To je ponekad i teret.
Šta vam najviše pomaže da ostanete stabilni u periodima velikog pritiska?
– Duhovnost, definitivno. Ta duboka svijest o smislu i svrsi u svemu što radim. Volim imati ideale – to čovjeka čini ljudskim bićem.
Kako izgleda jedan vaš prosječan dan?
– Nijedan dan nije sličan prethodnom, nemam uhodanu rutinu. Naravno, najveći dio vremena provodim radeći poslove i zadatke koji proističu iz moje pozicije ministrice. To su sati i sati rada, nema radnog vremena. Onda su tu ustaljena pitanja: šta ćemo sutra za ručak? Šta nam treba od namirnica? Kućanski poslovi te vrijeme zajedničkih porodičnih kafa i razgovora, dogovora, ali i rasprava. Tu su i kratki odmori u oazama mira da se napune baterije. Djeca su mi već velika, pa su sada aktuelne neke druge brige i poslovi roditeljstva.
Da li žene na pozicijama moći još uvijek osjećaju potrebu da stalno dokazuju da mogu sve stići?
– Ma, žene to rade bez obzira na to kojim se poslom bave, ali mislim da već moja generacija žena zna i podijeliti odgovornosti i obaveze, a rekla bih – i dobra djela. Ne moramo sva dobra djela zadržati za sebe. (smijeh) Naše su majke ponijele velike terete: uvijek besprijekorne i u kući i na poslu, kuća zategnuta i perfektna, uvijek puna gostiju. Ovo naše vrijeme donosi i neke promjene.
Koliko je ženski stil liderstva drugačiji i da li se ta razlika prepoznaje kao snaga ili slabost?
– Moje je iskustvo da žene rade detaljnije i preciznije. Imaju mnogo više strpljenja dok ostvaruju ciljeve u poslu. Mislim da se prava mjera uspjeha postiže upravo u saradnji žena i muškaraca. Tako se ostvaruje najšira i najdublja moguća perspektiva, a to zajednici može donijeti samo dobro.
Imate li osjećaj da se od žena u politici očekuje veća besprijekornost nego od muškaraca?
– Žene u politici, a pogotovo rad žena u izvršnoj vlasti, mnogo su više u fokusu javnosti. U takvim uslovima prirodno je da vas se više ocjenjuje i procjenjuje. Možda je to pokazatelj da se od žena očekuje veća besprijekornost.
Zašto su žene često manje vidljive, iako formalno zauzimaju važne funkcije?
– Ne bih rekla da su manje vidljive, nego da ih je manje na važnim funkcijama. I kod nas, kao i u tehnološki razvijenom svijetu, pred ženu se često, pa i prešutno, stavlja izbor: porodica ili profesionalni razvoj. Ne bih rekla da živimo u vremenu koje je prijateljski okrenuto porodici, niti ženi. Naprotiv.
Postoji li razlika između “biti prisutna” i “biti zaista uticajna” u političkom sistemu?
– Velika je razlika, ali rekla bih da se to odnosi i na žene i muškarce. Jednostavno, potrebno je imati autentičan i prepoznatljiv pristup. Svi ti pristupi donose se na teren na kojem se kreiraju odluke i važno je da se svačiji glas čuje. U tom pluralizmu nastaje prostor slobode.
Da li žene unutar stranaka imaju jednaku šansu da oblikuju ključne odluke ili često ostaju u operativnim ulogama?
– Nemam veliko političko iskustvo pa ne mogu mnogo o tome govoriti. Ono što znam jeste da živimo u vrlo haotičnom svijetu, svijetu koji je izgubio sve kompase, i trebat će decenije da pokušamo popraviti to stanje. Za to će nam trebati svi resursi: i muški i ženski, i stariji i mladi, i djeca. Značajnu ulogu u tom oporavku imat će i političke stranke, a posebno žene u njima. Perspektiva žene je i perspektiva majke, kćerke, supruge, sestre – i to je važna perspektiva.
Osjećate li ponekad da žene moraju prilagoditi stil komunikacije “muškim pravilima igre” kako bi bile prihvaćene?
– Nisam morala drastično mijenjati svoj stil komunikacije. Gledam da budem prepoznatljiva i, ako imate “šta” reći, onda će se naći način i “kako” to reći.
Koji su najveći izazovi s kojima ste se susreli kao žena u javnom prostoru?
– Ne znam jesu li izazovi s kojima se susrećem uvjetovani time što sam žena. Mislim da su oni prije rezultat toga što smo u obrazovanju započeli eru snažne modernizacije i što implementiramo reforme.
Jesu li prepreke više institucionalne ili društvene – i kako ste ih prevazilazili?
– Najteže mi pada spoznaja da smo u protekle tri decenije izgradili “društvo relacija”. Šta god vam se dešava u životu, pokušava se pronaći neko poznanstvo, neko ko će nešto ubrzati, omogućiti, uraditi. Čak i kada imate potpuno i puno pravo na neki ishod, opet se traži poznanstvo. Na taj način svako postaje nečiji dužnik. Bit će težak put da izgradimo društvo koje je otvoreno za sve, s prohodnim putevima do prava koja ljudima pripadaju, gdje ne morate nikoga poznavati da biste ostvarili svoje pravo. Stekli smo određene navike i nije lako riješiti ih se. To su mi bile najteže prepreke u poslu. Vjerujem da su mi mnogi zamjerili, ali sam nastojala praviti sistem i infrastrukturu gdje će svako dijete i svaki čovjek koji nešto potražuje u resoru obrazovanja imati jednake šanse.
Kako gradite odnos povjerenja sa svojim saradnicima?
– Ne krijem da mi je najvažniji opšti interes. Kada je opšti interes zaštićen, onda će i pojedinačni interesi biti zadovoljeni. Moji saradnici to cijene i prihvatili su takav princip kao mjeru. Zato smo izgradili odnos povjerenja.
Jeste li više liderka koja motiviše razgovorom ili jasnim pravilima?
– Mnogo vremena provodim u razgovoru. Važno mi je da “upričamo” vrijednosti, da zajedno gradimo priču, jer će to osigurati održivost politika koje zagovaram, a onda i jako institucionalno znanje. Na kraju dođu pravila, ali naglašavam da i ona imaju formativnu ulogu: uče nas kako da se ponašamo u određenim situacijama. Dugoročno, tako se gradi prepoznatljiva kultura neke djelatnosti, firme, porodice…
Šta vam je važnije: stručnost ili ljudske vrijednosti kod onih s kojima radite?
– Ljudske vrline, odnosno, lični integritet ne može se nadomjestiti i baš je važan. Stručnost se stiče godinama – svi stalno učimo i jačamo svoje kompetencije – ali integritet je temelj.
Šta vas najviše motiviše da nastavite kada je teško?
– Sama svijest o tome da znam zašto nešto radim. Postavim ciljeve, radim i pustim da vrijeme uradi svoje. Motivišu me i moji saradnici i prosvjetni radnici. Kada vidim koliko truda mnogi od njih ulažu da nam obrazovanje bude bolje, pronađem dodatnu snagu.
Postoji li životna lekcija koju često ponavljate sebi?
– Problemi su sastavni dio “nastavnog plana i programa”. Njihovo rješavanje donosi rast, bez obzira na to uspijemo li ih riješiti ili ne.
Kako definišete uspjeh?
– Lijepo je ostvarivati rezultate, ali čovjek mora sačuvati svoju savjest i imati prepoznatljiv stil na koji će, kada sve prođe, biti ponosan. Umjesto stalnog uklapanja u vrijednosne sisteme koji to zapravo nisu, potrebno je isticanje i natjecanje u dobru. To je čovjekova misija na ovom svijetu: takmičiti se u tome ko će više dobra učiniti.
Koji savjet biste dali mladim ženama koje žele ući u javni sektor ili liderstvo unutar stranačke platforme?
– Nisu sve političke stranke iste. Postoje partije koje zagovaraju da se zadrži status quo, da se vrte iste teme od kojih narod nema nikakve koristi u svakodnevnom životu, i ne samo da nema nikakve koristi, nego im te teme tjeraju djecu u bijeli svijet da tamo traže sreću. To je lakši način bavljenja politikom, pun je privilegija i za njega ne treba poseban talent. Ja sam odabrala težu političku platformu. Ako se odlučite za taj teži put popravljanja društva i sistema, morate biti spremni na ozbiljnu borbu.
Da li vas činjenica da ste majka čini osjetljivijom na potrebe djece unutar obrazovnog sistema?
– Osjetljiva sam na potrebe djece u obrazovnom sistemu, ali ne zato što sam majka. Poznajem mnoge žene koje nisu majke, a vrlo su senzibilizirane za potrebe djece. To je pitanje karaktera, odgoja, okruženja u kojem ste odrasli i vrijednosti koje zagovarate.
Šta biste voljeli da svaka majka u Bosni i Hercegovini zna o obrazovanju svoje djece?
– Voljela bih da svi više vremena provodimo u učenju, razmjeni i širenju znanja. Obrazovanje je formalni okvir u kojem se organizirano ostvaruje jedan dio učenja, ali učenje je mnogo šire od obrazovanja. To bismo trebali njegovati i cijeniti. Nekada se učilo stalno, u svakoj prilici; djeca su bila više bila uključena u porodične događaje i kućne obaveze. Savremeni način života isključio je djecu iz tih važnih procesa kroz koje se dolazi do rezultata. Lišili smo ih realnih i besplatnih prilika za učenje i psihofizički razvoj. Istovremeno im plaćamo skupe kurseve da postanu “genijalci”, a sve manje znaju istinski živjeti.
Kako vaša djeca doživljavaju vašu javnu funkciju?
– Znaju da to nije nikakva privilegija, već ogromna odgovornost i zaduženje. Tako se i postavljaju.
Osjećate li ponekad grižnju savjesti što posao traži mnogo vremena koje biste željeli provesti s porodicom?
– Djecu nismo držali u staklenom zvonu. Kad su bili manji, uključivala sam ih gdje god sam mogla dok bih radila svoj posao. Gledali su kako navečer pregledam testove i eseje svojih učenika, vodila sam ih na humanitarne akcije koje sam organizirala s učenicima, dolazili su na moje radno mjesto da vide kako izgleda to gdje ja radim. Nismo čekali idealne okolnosti da provodimo vrijeme zajedno. Mislim da su tako sticali realističnu sliku o životu. Daleko smo od idealne porodice kakva nam se predstavlja po društvenim mrežama. (smijeh) Mi smo jedna prosječna porodica. Imamo svoju dinamiku, svoje radosti, potragu za srećom i smislom, svoje brige i izazove.
Postoji li trenutak u danu kada uspijevate potpuno “isključiti” posao i biti samo mama i supruga?
– Ili: biti samo svoja? (smijeh) Postoje i takvi trenuci. Kreiramo ih. Bog nas je počastio da su nam živi roditelji, i moji i suprugovi, i da su nam blizu. Oni su nam radost i podrška. Tu je i šira porodica – starija generacija daidža i tetki s njihovim porodicama, kao i naša generacija. Imamo i divne prijatelje. Ne viđamo se onoliko često koliko bismo voljeli, ali vrijeme s njima uvijek je inspirativno, puno rasta, smijeha i rasterećenja. Sve su to zaštite u teškim vremenima.
