Razgovarala: Mersiha Drinjaković
Snimci: Jasmin Fazlagić i AG
Ime Sergeja Barbareza, slavnog kapitena nogometne reprezentacije, BiH, navijači su godinama izgovarali punog srca. U dresu reprezentacije zabilježio je 47 nastupa i 17 golova. Branio je boje Hannovera, Union Berlina, Hanse iz Rostocka, Borussije, Hamburga i Bayera, a onda odlučio stati, dok ga pamte kao najboljeg. U maju 2008., nakon 12 godina karijere u Bundesligi, Sergej je napustio nogometne terene – kao igrač. Karijeru će nastaviti kao trener. Zato je danas polaznik Centra za edukaciju trenera u Jablanici, gdje nakon B certifikata planira dobiti i A licencu, a potom početi pripreme koje će ga dovesti do diplome profesionalnog trenera. Mogao se Sergej upisati u sličan centar u Njemačkoj, no želio je da to bude baš ovaj u Jablanici.
Šta je odredilo Vaš profesionalni put?
– Istina je da sam provodio dosta vremena u sportu prije nego što sam odlučio da se njime počnem ozbiljnije baviti. Zapravo, opredijelila me ulica i društvo, želja za tim. Svi su u Mostaru igrali fudbal, pa i ja. Ulica, fudbal, društvo – to automatski vodi ka timu, kao i pitanju: mogu li napraviti taj iskorak da se počnem fudbalom i zvanično baviti. Preko mostarskih mahala ušao sam u Velež i to je bilo nešto veliko: što sam tamo više vremena provodio, bilo mi je jasnije da ću taj put odabrati.
Je li ikad postojala neka druga želja osim da postanete fudbaler?
– Nekih velikih dječačkih snova nisam imao. Bio sam superzadovoljan djetinjstvom, onim što su mi roditelji mogli priuštiti. Živjeli smo lijepo, a ja sam se mogao baviti onim što volim i želim. Počeo sam prvo s atletikom, pa s košarkom, da bi tek s 13 godina, zapravo, što je danas nepojmljivo, aktivno počeo igrati fudbal. Bio sam mršav, neuhranjen i uvijek je bilo komentara tipa “dobar je fudbaler, ali nema kila, neće imati snage da iznese utakmicu”.
A onda se desio vojni rok i naglo odrastanje…
– Ta godina vojske dala mi je novu dimenziju, shvatio sam da sve mogu postići. Bio sam zadnja septembarska generacija te 1991. koja je redovno završila vojni rok, i 21. decembra našao se u Njemačkoj. Tamo sam imao familiju i to je bila samo posjeta, nije još bilo rata, jednostavno, nisam ih vidio osam godina, bila zimska pauza u Veležu i odlučim otići na dvije sedmice. Te su se dvije sedmice pretvorile u 17 godina. Da mi je neko rekao da ću ostati tamo i kakav je to put, ne bih vjerovao. Možda sam baš zbog tog puta, koji je bio težak i trnovit, uspio.
Kakve su bile prve godine u Njemačkoj?
– Teške. Od juniora koji je potpisao prvi stipendijski ugovor za Velež, što je bio moj veliki san, otišao sam na probu u četvrtu ligu u Njemačkoj. Nisam imao ništa protiv tih momaka koji su redovno trenirali, ali su tretirali fudbal kao hobi, a ja sam se dokazivao. Ali, kad mi je otac rekao da ostanem u Njemačkoj i ne razmišljam o povratku u Mostar, jednostavno sam morao igrati na tu kartu. Krenulo je do treće, pa druge lige, a onda, s 25 godina, debi u prvoj ligi.
Šta smatrate najvećim uspjehom u životu, a šta u karijeri?
– U životu to da sam ostao zdrav, toga se nekako svi držimo, a u karijeri sam ostvario, ne jedan, već pet snova. Odakle se krenulo i kakav se put imao i kakva se karijera napravila – taj san je peterostruk.
Koji Vam je poraz najteže pao?
– Najteži je bio onaj protiv Danske u Sarajevu, kad smo odigrali 1:1 i nismo otišli na Svjetsko prvenstvo. To mi je ostalo najupečatljivije. Porazi su sastavni dio života, ne samo fudbala, i na njima sam najviše učio, kao i na nekim negativnim stvarima koje prate čovjeka. Te stvari ne da više cijenim, ali su mi više značile u životu nego one pozitivne.
Ko su bili uzori dvadesetogodišnjem Sergeju Barbarezu?
– Oni koji su igrali u Veležu prije mene. Mi Mostarci smo specifični i držimo se onoga što imamo: Bajević, Halilhodžić, Marić – ali oni su bili prije mog vremena, oni friškiji su bili Tuce, Kajtaz, Jurić, Kodro…
A ako biste se odmakli od Veleža?
– Nismo se odmicali (smijeh). Velež i njegova omladinska škola dobro su funkcionirali prije rata, tako da nismo imali potrebu da se ugledamo na druge.
I dobro, šta će biti s trenerskom diplomom?
– Pokušat ću sve što se može, cilj mi je postati trener. Prioritet će mi biti Njemačka jer tu sam ostavio neki trag i sve je još friško. Polako ulazim u te vode, imam važne kontakte. Prioritet je dobijanje licence, a onda ću agresivnije krenuti u traženje angažmana.
Postoji li neki klub koji biste voljeli voditi?
– Ako je čovjek realan, to se ne može imati. Kao što sam nekad sanjao da ću igrati u Veležu, i igrao sam, tako i sad mogu sanjati da ću jednom biti prvi trener u Hamburgu. To je momentalno nerealno, pa se ne držim toga. Važno je da negdje napravim iskorak kao trener ili menadžer.
Kako je reagirala supruga Ana kad ste joj rekli da završavate fudbalsku karijeru, ali da i dalje ostajete u tim vodama, ovaj put trenerskim?
– Kad je izdržala ovih 17 godina Njemačke, ne znam šta bi joj bilo neobično u tome. Ona zna da je to moj život i posao. I to posao koji nam je sve dao u životu.
Kako ste se Ana i Vi upoznali?
– Ustvari, bez njene inicijative to se ne bi ni desilo. Ona je bila ta koja je željela da se upoznamo. U tim mostarskim danima meni nije bilo ni na kraj pameti da imam djevojku, fudbal mi je bio najvažniji – lopta i društvo, zapravo. Bio je kraj srednje škole kad smo se upoznali; sad smo već dvadeset godina zajedno. Kad sam otišao u Njemačku, ona je došla nekoliko mjeseci poslije mene i otad smo skupa. Zabavljali smo se već dvije godine prije mog odlaska i onda se dogovorili da se nađemo u Njemačkoj. Ponudio sam joj da dođe, ona prihvatila i eto…
Je li Ana morala žrtvovati dio svog života postavši Vašom suprugom?
– Žrtvovala je dosta toga, ali nekako mislim da smo imali i da ćemo imati i dalje lijep život. Žena jednog fudbalera mora držati dosta stvari pod kontrolom. Ana nikad nije radila, okrenula se odgoju djece: Filipu je četrnaest i po, a Serđu devet godina.
I šta interesira podmladak Barbareza?
– Zanima ih sve, i razni sportovi i umjetnost, stvarno su aktivni. Dajemo im potpunu slobodu, a oni će sami doći do trenutka kada će izabrati jednu stvar. Ni na mene roditelji nisu nikad vršili pritisak.
Ako bi odlučili biti fudbaleri, kako biste reagirali?
– Ne bih imao ništa protiv, ali, vjerujte mi, da kažu i radit ćemo na zgradi ili zidat ćemo, ja bih bio na njihovoj strani, jer je to njihov izbor. Ja sam imao sretno djetinjstvo i želim da i oni imaju takvo.
Jeste li ikad razmišljali da skočite sa Starog mosta?
– Kad sam bio dječak, malo je nas skakalo sa Starog mosta. Nikad nisam skočio i nikad neću: strah me je već i kad pogledam s ograde. Nije to za mene. To je golemo i skidam kapu svima koji to urade.
Šta Vam je najdraža stvar iz djetinjstva koju i danas čuvate?
– Uh, imam jedne leviske koje su stare dvadeset godina, ponio sam ih iz Mostara i danas su sa mnom u Njemačkoj. Male, ali drage. Sjećam se da sam u djetinjstvu bio vrlo sretan i zadovoljan i pamtim te dane kao vrlo lijepe.
Ovdašnja javnost nije nikad, kao u slučaju Ane Mirjane Račanović i Sergeja Barbareza, bila tako jedinstvena: Ana je bila najljepša misica BiH, a Sergej najbolji i najomiljeniji reprezentativac. Je li to nosilo odgovornost?
– Kako nije! Svaki dan na terenu, ne samo u reprezentaciji, već i u klubu, nosio je neku funkciju idola nekim momcima, djeci, navijačima. U svakom timu, pa i reprezentaciji, ljudi izaberu nekog ko im najviše paše, ko im ponašanjem i igrom najviše odgovara. To se nekako postepeno odvijalo kod mene. Ja sam grb svoje zemlje, kad god sam ga imao na prsima, ponosno nosio, i to je ono što su ljudi cijenili.
S kojim motivima ste zaigrali za bh. nacionalni tim?
– Da sam 1997. imao njemački pasoš, završio bih u većim klubovima, imao veću karijeru, više novaca… U tom momentu nisam o tome razmišljao, a ni danas ne razmišljam. Da sad sebe hvalim što sam patriota, to mi ne treba. To je nešto što osjećam i tu je za mene kraj priče. Kad donesem neku odluku, stojim iza nje. Je li ona valja ili ne, druga je priča, ali meni je velika čast bila biti reprezentativac i kapiten.
I danas ste ljudima interesantni, prilaze Vam na ulici, traže autogram, žele se slikati s Vama…
– Evo sad u Jablanici da prođete sa mnom ulicom zaustavit će nas milion ljudi da se pozdravimo, slikamo. Momci na predavanjima pitaju me kako znam sve te ljude. Odgovaram im da ne znam, ali da se pozdravljamo kao da se znamo. Tako je u Sarajevu, Mostaru… Postalo mi je normalno. Nikad mi takve stvari nisu bile teret, iako mogu biti, svako traži svojih pet minuta mira. Ali, mene takve stvari čine ponosnim. Drago mi je kad mogu jedan autogram dati na ulici.
A u Hamburgu?
– Gdje god da sjednem, traže mi autogram, ljudi dobacuju pozitivne stvari. Volim taj grad.
Kakav je danas Vaš život u Hamburgu, nakon prestanka fudbalske karijere?
– Vjerujte mi da nekad imam više obaveza nego kad sam igrao. Kad sam bio fudbaler, sebe sam ograničavao: nisam htio davati veće intervjue, odbijao pozive, bio posvećen karijeri. Sada sam se najviše posvetio klincima, to mi je najveće bogatstvo – da ih mogu odvesti u školu, otići po njih. To dosad nisam mogao raditi. I, češće sam s prijateljima. To su vama možda svakodnevne stvari, ali meni nisu bile dok sam bio fudbaler.
Koji jezik govorite u kući, bosanski ili njemački?
– Bosanski, naravno, ali mislim da djeca između sebe više pričaju na njemačkom. Bolje pričaju njemački, ali što češće dolaze ovdje, bolje govore naš jezik. Nije perfektno, ali dobro napreduju.
Jeste li Vi znali njemački jezik kad ste se našli tamo?
– Ne. Nijedne riječi! Sve sam usput učio, preko televizije, u klubu… Sporazumijevao sam se ispočetka na engleskom. Možda je moja sreća to što u klubu nisam imao nikog od naših ljudi, i onda nema druge, moraš učiti jezik. Mene je vojska stvarno naučila mnogo čemu. To je bilo prvi put da sam bio duže od sedam dana odsutan od kuće, iz Mostara. Služio sam u Zagrebu, a tih 12 mjeseci okrenulo me za 180 stepeni: odrastao sam, vodio računa sam o sebi. Bez vojske, iz Njemačke bih se vratio za sedam dana, ne bih mogao izdržati.
Razmišljate li o povratku u Mostar jednog dana?
– Naučio sam dosad da neke stvari ne možeš isključiti. Prije sam govorio nema šanse… Zasad, nije u planu, ali čovjek ne zna šta se može desiti kad djeca odu od kuće. U Mostaru su mi mama i sestra, koja je udata. Dolazim često, sad malo češće.
Jeste li liska?
– Na terenu sam bio, a u životu ne.
Ljudi Vas pamte i po “nastupu” na bosanskoj noći u Berlinu, nakon dodjele Zlatnog medvjeda filmu Grbavica.
– Na tu noć pozvao me pokojni Benjamin Filipović. Tada nisam znao dosta tog svijeta, bili su to veliki bh. reditelji i glumci, a ja sam kao malo dijete propitivao Benjamina: “A ko je ovo?” On me upoznavao s njima, a onda je neko provalio da znam pjevati pa su me natjerali. Sjetili su se one proslave Nove godine ispred Narodnog pozorišta u Sarajevu kada sam otpjevao s Mostar Sevdah Reunionom Čudna jada od Mostara grada. Članovi benda znali su mog oca, pa je taj susret bio emotivan, bilo je i suza. Izašao sam na binu i počeo pjevati, svi su bili raspoloženi i onda se desila erupcija oduševljenja zbog Zlatnog medvjeda…
Malo je poznato da imate muzičko iskustvo u DJ varijanti.
– Ma da, puštao sam muziku u barovima, a kući sam u podrumu napravio mali pult s miksetom i to za svoju dušu često radim. Dok sam igrao u Hamburgu, kod svog dobrog prijatelja u baru počeo sam pomalo puštati muziku, prvo samo nedjeljom, kad nema mnogo gostiju, a onda i ostalim danima. To je nešto što me opušta.
Nedostaje li Vam igranje fudbala?
– Sedamnaestog maja ove godine odigrao sam posljednju zvaničnu utakmicu i vjerujte mi da mi ni 0,0 posto ne fali. Sretan sam što sam napravio taj korak i to kad sam mogao još igrati. Sad ponedjeljkom imam društvo s kojim u dvorani pomalo igram, rekreativno, više se smijem nego što stvarno igram. Ne smeta mi ni što sam dobio koji kilogram.
Karijeru ste završili nešto kasnije nego je to uobičajeno u fudbalskom svijetu?
– Imam 37 godina, a mislim da sam igrao dobre dvije-tri godine duže. Nekako je 35 godina maksimum, čak i ako je čovjek formi. Imao sam dobrih ponuda da nastavim, mnogi idu u drugu ili treću ligu i nastavljaju karijere. Ja to nisam htio. Htio sam završiti kad je meni ćeif i tako je i bilo.
I, je li onaj dječak s početka priče postigao sve što je sanjao?
– Najveći san je bio potpisati ugovor u Veležu. Poslije je sve išlo lako.
Gracija 93, 31.10.2008.
