Razgovarala: Dženita Vilajet Avdičević
Iza svakog velikog muzičkog spektakla stoji neko ko razumije zvuk do najsitnijeg detalja.
U slučaju niza koncerta Zdravka Čolića u sarajevskoj Zetri, to ime je Fedor Vrtačnik – dirigent, aranžer i muzičar čija karijera odavno prelazi regionalne okvire.
Rođen 1963. godine u Sremskoj Mitrovici, Vrtačnik je svoj muzički put gradio temeljito i strpljivo, od obrazovanja u Beogradu i Sarajevu, pa sve do usavršavanja na prestižnom Berklee muzičkom koledžu.
Njegovo znanje nikada nije ostalo zatvoreno u akademskim okvirima. Naprotiv, pretočio ga je u praksu koja danas odjekuje najvećim svjetskim scenama.
Vrtačnik je prepoznat kao umjetnik koji ne poznaje granice između žanrova. Njegovi aranžmani izvođeni su uz imena poput Stinga, Robbieja Williamsa, Luciana Pavarottija, Andree Bocellija, što ga svrstava među najrespektabilnije muzičke autore i dirigente s ovih prostora.
Od 2003. godine stoji na čelu Novosadskog big benda, ansambla koji je pod njegovim vodstvom izrastao u impresivnu muzičku formaciju. Upravo taj orkestar, sastavljen od čak 60 muzičara, daje posebnu dimenziju i koncertu Zdravka Čolića, otvarajući u sarajevskoj Zetri seriju večeri koje će, bez sumnje, ostati upamćene.
Za magazin Graciju, Fedor Vrtačnik otvara vrata svijeta u kojem muzika nije samo zvuk, već iskustvo koje se pamti.
Sarajevska publika ovih dana svjedoči spektaklu Zdravka Čolića. Koliko je, iz vaše perspektive, zahtjevno pretvoriti jedan koncert u iskustvo koje nadilazi muziku i postaje emocija i da li je izazovno uskladiti energiju benda, orkestra i same zvijezde na sceni?
“Pretvoriti koncert u emociju, a ne samo u muzički događaj, zapravo je suština našeg posla. Aranžmanski i tehnički dio je zahtjevan sam po sebi, ali prava kompleksnost leži u tome da svi na sceni „dišu kao jedno“. Kada radite s umjetnikom poput Zdravka Čolića, koji već prirodno nosi ogromnu emociju, vaš zadatak je da tu energiju podržite, a ne da je opteretite. Usklađivanje benda, orkestra i glavnog izvođača traži preciznost, ali i intuiciju — jer publika osjeća iskrenost, a ne samo perfekciju.”
Iako su prošla samo dva koncerta za sada, kakav je utisak na vas ostavila sarajevska publika?
“Sarajevska publika je oduvijek bila posebna. To je publika koja odmah emotivno reaguje i, naravno, prepoznaje kvalitet. Postoji jedna vrsta topline i neposrednosti koja se ne može naučiti niti odglumiti. Već nakon prva dva koncerta bilo je jasno da postoji snažna veza između Zdravka Čolića, orkestra na sceni i publike. To nije samo reakcija na muziku, već i na emociju i sjećanja na neka ljepša vremena, koja bude jedan nostalgični, zajednički trenutak.”
Vaša karijera traje decenijama i prelazi granice žanrova i država. Često spajate nespojivo – rock, pop i klasiku. Da li je to hrabrost ili nužnost savremene muzike?
“Danas je granice između žanrova gotovo nemoguće jasno povući. Ono što je nekada bilo hrabrost, danas je na neki način i nužnost — publika je zahtjevnija, traži vanstandardnost, slojevitost i autentičnost. Spajanje roka, popa i klasike nije kalkulacija, već prirodan razvoj muzičkog izraza. Ako to radite iskreno, onda žanr postaje samo sredstvo, a ne ograničenje.”
Nakon svega što ste postigli, šta vas i dalje motiviše da stvarate i pomjerate granice?
“Motivacija za mene, kao dirigenta i aranžera, dolazi iz stalne potrebe da istražujem i pomjeram sopstveni muzički izraz. Bez toga, umjetnost lako sklizne u rutinu. Svaki novi projekat je prilika da osmislimo nešto drugačije, da pronađemo novu boju, frazu ili harmoniju, i da energija orkestra, solista i publike postane jedno iskustvo koje publika zaista osjeća. Upravo ta potraga održava moju kreativnu energiju i poslije decenija rada na sceni.
Kao dirigent, važno je biti radoznao i spreman da eksperimentišete. To znači istraživati različite muzičke forme, kombinovati orkestarske sastave, sarađivati s vrhunskim solistima, ali i koristiti tehnološke inovacije koje danas mogu transformisati zvuk i način na koji publika doživljava muziku. Svaki aranžman, svaka nova interpretacija, pruža šansu da muzika ostane živa i relevantna, a scena dinamična i emotivno snažna.
Za mene, pomjeranje granica nije pitanje efekta ili publike, već iskrene potrebe da muzika bude autentična, da dirne ljude i da ostavi trag.
Kada orkestar, solisti i publika zajedno „dišu“, tada se stvara trenutak koji prevazilazi muziku i postaje prava emocija.”
Radili ste s nekim od najvećih imena svjetske muzike, da li postoji saradnja koja vas je najviše promijenila kao umjetnika?
“Svaka velika saradnja ostavi trag, ali najviše vas promijene one u kojima izađete iz svoje zone komfora. Rad s vrhunskim umjetnicima vas tjera da preispitate sopstvene granice i navike. Ne bih izdvajao samo jednu — svaka od njih je bila važan korak u oblikovanju mog umjetničkog identiteta.
Sve u svemu, to su sve muzički izazovi. Kako neke kompozicije zvuče u različitom kontekstu i slično. Danas jednostavno ne možete izvesti ozbiljan produkcijski koncert na način kako je to činjeno u 80-im, 90-im… Savremeni slušalac je zahtjevan, traži novine i u muzičkom aranžmanu i u scenskom nastupu. Zdravko Čolić je to prepoznao i u njegovu muziku sam utkao dosta klasike, džeza i funka kroz različite harmonske progresije i dodatne orkestarske dijelove. I sada smo dobili potpuno novi zvuk i novi oblik njegovih pjesama koje su izuzetno muzički kvalitetne i poetski oblikovane.
Ne smijemo zaboraviti da su njegovu muziku oblikovali neki od najboljih kompozitora: Kornelije Kovač, Arsen Dedić, Đorđe Balašević, Bajaga, Đorđe Novković i Goran Bregović — što dodatno potvrđuje težinu i kvalitet svake note.”
