Piše Emina Hadžić
U svijetu u kojem se uspjeh mjeri fotografijama, brojkama i savršeno ispisanim rečenicama ispod njih, rijetko ko ima hrabrosti da napiše istinu. Ne onu lijepo upakovanu, već onu koja peče. Onu koja se ne uklapa u algoritme i ne donosi lajkove.
Svi pokušavaju stvoriti istu sliku: posao cvijeta, život je skladan, jutra počinju osmijehom, a večeri čašom vina u savršeno uređenom prostoru. Uspjeh izgleda lagano, gotovo prirodno, kao da se desio sam od sebe. Kao da iza njega ne stoje neprospavane noći, strahovi koje niko ne vidi i tihe borbe koje se vode daleko od očiju javnosti.
Ali, istina je mnogo grublja. Uspjeh gotovo uvijek ima cijenu. Samo se o njoj ne govori.
Neko je platio zdravljem. Tijelo je prvo upozoravalo, pa molilo, a onda jednostavno stalo. Anksioznost, nesanica, iscrpljenost – sve je to gurano pod tepih jer „sad nije vrijeme“, jer „još samo ovaj projekat“, jer „poslije će biti lakše“. A rijetko kad bude.
Neko je platio vezom ili brakom. Ljubav je polako postala kolateralna šteta ambicije. Razgovori su se sveli na logistiku, zagrljaji na naviku, a bliskost na sjećanje. Uspjeh je došao, ali više nije imao s kim da ga podijeli.
Neko je platio porodicom i prijateljima. Propušteni rođendani, neodgovoreni pozivi, obećanja „vidimo se uskoro“ koja se nikada nisu ostvarila. Ljudi su se umorili od čekanja i tiho otišli, dok je karijera rasla.
I ono što najviše boli, svi ti ljudi često nastavljaju da se smiješe. Objavljuju slike, pišu motivacione poruke, govore o disciplini i snovima. Ne zato što žele lagati, već zato što je istina preteška. Jer priznati cijenu znači priznati i gubitak.
A društvo ne voli pukotine u savršenstvu. Ne voli rečenice poput: “Uspio/la sam, ali sam se putem slomio/la.” Ne voli priznanja da je uspjeh ponekad usamljen, hladan i skup.
Možda bi nam svima bilo lakše kada bismo češće govorili o toj cijeni. Ne da bismo obeshrabrili snove, već da bismo ih učinili stvarnijima. Da bismo birali svjesnije. Da bismo znali gdje povući granicu prije nego što platimo više nego što možemo podnijeti.
Jer pravi problem nije u tome što uspjeh ima cijenu. Problem je što nas niko ne uči da se zapitamo jesmo li spremni da je platimo, i čime tačno?!
