Razgovarala: Dženita Vilajet Avdičević
U vremenu kada se od djece često očekuje da se prilagode sistemu, a ne obrnuto, sve je važnije govoriti o ranom razumijevanju, strpljenju i pravovremenoj podršci. Iza tih riječi ne stoje fraze, već stvarna iskustva iz svakodnevnog rada s djecom i roditeljima koji traže odgovore, sigurnost i smjer.
Nedim Patković, magistar logopedije i osnivač Centra Sensory, kroz svoj profesionalni put gradi prostor u kojem dijete nije „problem koji treba riješiti“, već osoba koju treba razumjeti. U razgovoru koji slijedi govori o razlozima nastanka Centra Sensory, najčešćim brigama roditelja, važnosti rane intervencije i poruci koju, iz prakse, želi uputiti svima koji se dvoume da li je vrijeme da potraže stručnu pomoć.
Podrška djetetu nije luksuz, već istinskapotreba
Kako je nastala ideja za osnivanje Centar Sensory i kojaje njegova osnovna misija?
“Ideja za osnivanje Centar Sensory nastala je iz svakodnevnog rada s djecom i porodicama koje su često lutale između sistema, čekanja i nedovoljno jasnih odgovora. Primijetili smo koliko roditeljima znači kada na jednom mjestu mogu dobiti stručnu, ali i ljudsku podršku. Naša osnovna misija je jednostavna, ali duboka: prepoznati jedinstvene potrebe svakog djeteta i pružitimu podršku koja poštuje njegov tempo, emocije i potencijale. Vjerujemo da svako dijete ima svoj način učenja, osjećanja i izražavanja – naš zadatak je da taj put učinimo lakšim i sigurnijim.”
Koje sve vrste podrške pružate u svom centru?
“U Centru Sensory pružamo interdisciplinarnu podršku kroz rad logopeda, edukatora-rehabilitatora, psihologa i senzornog pedagoga. Radimo s djecom ranog uzrasta, predškolcima, školskom djecom i adolescentima. Naš pristup podrazumijeva procjenu, individualni i grupni rad, savjetovanje roditelja, kao i kontinuirano praćenje djetetovog razvoja. Posebno naglašavamo važnost preventivnih pregleda – preporučujemo da svako dijete do šeste godine barem jednom godišnje obavi razvojni pregled, jer rana podrška može značajno promijeniti razvojni tok.”
S kojim se izazovima djeca i roditelji najčešće obraćaju?
“Roditelji nam se najčešće obraćaju zbog kašnjenja u govorno-jezičkom razvoju, teškoća u pažnji i ponašanju, senzorne osjetljivosti, emocionalnih poteškoća, ali i problema u učenju i socijalnim odnosima. Često dolaze zabrinuti, nesigurni i s osjećajem krivice, pitajući se da li su nešto propustili. Naš prvi zadatak je da ih smirimo i objasnimo da traženje pomoći nije znak slabosti, već odgovornosti i brige.”
Koje signale roditelji često zanemare misleći da su „samofaza“?
“Roditelji često zanemare kasno progovaranje, slab kontakt očima, povlačenje iz igre s vršnjacima, pretjerane emocionalne reakcije, teškoće u razumijevanju naloga ili izražavanju potreba. Često čujemo rečenicu: „I mi smo kasno progovorili“ ili „Proći će s vremenom“. Neke faze zaista prolaze, ali neke su poziv da se dijete bolje razumije i pravovremeno podrži.”
Koliko je važno rano prepoznavanje razvojnih poteškoća irana intervencija?
“Rana intervencija može napraviti ogromnu razliku. Što ranije prepoznamo poteškoće, to su veće šanse da dijete razvije svoje potencijale uz manje frustracije i prepreka. Zato uvijek ističemo važnost redovnih razvojnih pregleda, posebno do šeste godine života. Rana podrška ne znači etiketiranje djeteta, već njegovo osnaživanje.”
Koji su najčešći izazovi školske djece i adolescenata?
“Kod školske djece i adolescenata sve češće se susrećemo s teškoćama u pažnji, učenju, organizaciji obaveza, ali i s anksioznošću, niskim samopouzdanjem i osjećajemnepripadanja. Adolescencija je osjetljiv period u kojem djeca često nemaju riječi da izraze ono što osjećaju. Tada je uloga stručnjaka, posebno psihologa, izuzetno važna – kao sigurne osobe koja sluša, razumije i pomaže djetetu da pronađe vlastite snage.”
Koliko danas kao društvo razumijemo djecu koja su „drugačija“, osjetljivija ili povučenija?
“Napredujemo, ali još uvijek nedovoljno. I dalje imamo potrebu da djecu uklopimo u kalupe, umjesto da prihvatimo različitosti. Djeca koja su osjetljivija ili povučenija često ostanu nevidljiva, iako im je podrška jednako potrebna. Kao društvo trebamo više empatije, strpljenja i razumijevanja – jer različitost nije slabost, već bogatstvo.”
Šta biste poručili roditeljima koji se dvoume da li potražitistručnu pomoć?
“Poručio bih im da slušaju svoj osjećaj. Ako ste zabrinuti – to je već dovoljan razlog da se posavjetujete sa stručnjakom. Podrška djetetu nije luksuz, već istinska potreba. Traženjem pomoći ne oduzimate djetetu snagu, već mu dajete alat da raste sigurnije i sretnije.”
Lična poruka
“Roditeljstvo ne dolazi s jasnim uputstvima, ali dolazi s odgovornošću da slušamo svoje dijete. Traženje stručne pomoći nije znak slabosti, već snage i brige. Kada djetetu na vrijeme pružimo razumijevanje i podršku, dajemo mu priliku da izraste u sigurnu, zadovoljnu i stabilnu osobu.”
