Napisala Mersiha Drinjaković
U nedjelju se obilježava Majčin dan, Dan majki, kako god želite, i to je nešto što je nama na ovim prostorima poprilična novina, ali eto, hajde da prigrlimo taj datum, da odamo počast onima koje nas rađaju, onima koje rađaju, koje se bore da rađaju i onima koje priželjkuju da jednog dana rode.
Ja, recimo, nisam majka. I to je sasvim okej. Navikla sam s godinama da se stavljam u uloge onih o kojima pišem i znam da to nikad neće i ne može biti do kraja, ali vjerujem da oni, one o kojima pišem prepoznaju emociju. I moju želju da podijelim dio tereta koji nose. Makar na tren. I mogla bih danima da pišem o svojoj majci. Onoj koja mi je udahnula prvi dah i koja me je naučila da je biti dobar čovjek najvažnija vrlina koju majka može podariti djetetu (i da je ta vrlina na ispitu svaki dan). I koja je za života podnijela toliko boli a meni jedna od misija u životu postala da joj vraćam osmijeh na lice.
I zato, između ostalog, pišem danas o majkama. Znate li koliko je danas njih kojima taj poseban dan ne donosi radost? Samo prazninu. Kako izgleda taj dan Ani Mrnjavac, majci čiji je sin ubijen u sarajevskom tramvaju? Kako izgleda majci ubijene Elme Godinjak, koja danas, osim što oplakuje kćerku, pokušava pronaći snagu za njenu petogodišnju djevojčicu koja će odrastati bez majke?
Kako izgleda Majčin dan majci studenta Erdoana Morankića koji je život izgubio u tramvajskoj nesreći (o istrazi koja ni danas tri mjeseca kasnije nije dala rezultate). Kako je majci Karima Zaimovića koji je danas trebao imati 55 godina a ubijen je kad je imao 24? Kako je mojoj Ines Kavalec, koja je ostala bez svog Denisa?
Neke od njih imaju drugu djecu, onu koja su preživjela – šta god da je preživljavanje značilo, imaju koga zagrliti, ali praznina za bićem koje su svojim tijelom uzgajile nikad ne nestaje.
Pitam se kako danas dišu majke Gaze, žene koje više nemaju kome pomilovati kosu, kupiti omiljeni slatkiš, popraviti jorgan pred spavanje, reći: “Javi se kad stigneš.” Kako danas žive majke djevojčica iz iranske osnovne škole u gradu Minab, desetine njih od 7 i 12 godina ubijenih u napadu koji je ocijenjen “greškom”.
Riječ majka, mama – nosi posebnu težinu i ta težina, uz radost koju prirodno ima, ostaje za cijeli život. Ali šta kad se izgubi njezina funkcija: šta kad nemate više o kome brinuti, kad postoje žene koje su morale preživjeti ono što nijedna majka ne bi smjela — sahraniti vlastito dijete
Postoje i majke koje su posljednjih decenija sahranjivale svoje kćeri, ubijene rukama nasilnika. Zovemo to i femicidom, ali majkama terminologija ništa ne znači. One su ostale praznih ruku željnih zagrljaja. Majke koje su ih odgajale, učile prvim riječima, kuhale omiljenu hranu, čekale ih da se vrate kući.
A onda ostale same sa pitanjem koje nikada neće dobiti odgovor: kako je moguće da sistem nije zaštitio njihovo dijete?
Znam, često i sama govorim o snazi žena, snazi majki, ali čini mi se da nikad ne govorimo dovoljno o njihovoj boli. O onima koje svakog jutra ustaju i nastavljaju živjeti iako je dio njih zauvijek otišao. O ženama koje preživljavaju uspomene, koje čuvaju glasove svoje djece u sebi, dobro pazeći da ih vrijeme ne izbriše.
To su majke koje ne slave Majčin dan. Majke koje nose najteži teret koji čovjek može ponijeti. I voljela bih se probuditi u svijetu koji nikad nijednoj majci više neće nanijeti bol. Mogu barem da zamišljam taj svijet.
