Most preko nemirne vode / Bridge over Troubled Water

Napisala Jasmila Žbanić
Snimio Edvin Kalić

Četrnaesti novembar 1992. Opsada traje već mjesecima. Damir je došao sa linije, presvukao se, u civilu je i lijepo miriše. Još se zalihe parfema nisu istrošile. U našem haustoru se tačno znalo kada su Ibrahimovići – Damir i njegov tata Eso – koristili lift, jer je stubište još satima mirisalo na njih. Lift mjesecima ne radi, ali miris je tu.
Naložili smo vatru usred prostorije prodavnice odjeće “Kula” (danas Apoteka “Remedia” na Marin Dvoru). Gorjela je uglavnom plastika koju smo skinuli sa plafona. Brzo se pali i topi, ispuštajući crni dim, od čega i nekoliko dana poslije na maramici ostaje crni trag. Na kućnom radiju, prikačenom za akumulator, mogli smo čuti da je tog dana pojačano granatiranje, nema struje, grijanja, vode, prekinute su telefonske linije, konvoji ne izlaze iz grada. Ali u tom trenutku mi ne slušamo vijesti. Nas desetak sjedimo oko vatre, pjevamo i pričamo. Omiljena tema nam je gdje ćemo putovati “kad se sve ovo završi”.
Već pet mjeseci sam zaljubljena u Damira. Ali on ne daje nikakve znake da dijeli iste emocije. Doduše, sate provodimo skupa i uvijek završavamo blizu jedno drugog, i stalno imamo nove i nove teme za razgovor te ostajemo sami kada svi odu. Duhovit, šarmantan, sa magnetnom tajanstvenošću. I veliki zafrkant.
Rekao mi je nakon par mjeseci druženja da piše pjesme. Skontao je da stalno čitam i pričam o umjetnosti. Oduševljeno sam pitala da li mogu pročitati neku njegovu pjesmu. On se stidljivo nećkao, a ja sam se još više zaljubila: srodna duša, pjesnik.
Nekoliko dana kasnije dao mi je jednu svoju pjesmu. “Dobra je”, rekla sam, “mogao bi još malo raditi na njoj, ali definitivno ima nešto i nastavi da pišeš”. Svako ko zna Damira sada čita ovo i smije se jer zna šta slijedi. Uvalio mi je prevod Bridge over Troubled Water. Pjesma prodata u milionima primjeraka – a ja je nisam prepoznala! Još sam rekla da je treba “malo doraditi” i ohrabrila “mladog pjesnika”.
Čak i nakon 33 godine zajedničkog života, kada sam naučila da lagano stiskanje lijevog oka znači da slijedi neko “lavorisanje” – uspio bi me nasamariti. A znalo se desiti da je ponekad toliko uvjerljivo govorio istinu da mu nisam vjerovala jer se činila kao još jedan od njegovih “lavora”.
Te ratne subote u novembru, nakon mjeseci druženja i moje duge tihe patnje – već postoje brojni znaci da je i Damir zaljubljen u mene, ali stalno se pitam da li dobro čitam te znakove, jer on ne poduzima ni jedan jedini korak. Znam da je to zato što sam mlađa od njega, skoro za glavu viša, što nam se roditelji znaju, pa nije lako… A opet, iako se ne izjašnjava, svaki dan smo zajedno. Dolazi s linije s Dobrinje, najčešće pješke, nakon što mu se završi smjena – svaki dan, osim kad nije baš opšti napad. Gleda me toplo i lijepo, ali možda je samo on topao i lijep i to nema nikakve veze sa mnom? Ima najljepše oči, nos, osmijeh i svaki dan me obraduje nečim, a nasmijava stalno. Pa valjda je to znak, nadam se.
Odlučujem da ću ga tu noć poljubiti i znati na čemu sam, jer ovo beskrajno traje – a on očito neće krenuti prvi. Vatra gori. Naslanjam se na njega da se ugrijem, on me zagrli, ali sve to može biti i drugarski. Ili nije? Crni dim ulazi u grlo, oči, nosnice. Niko od nas to ne primjećuje. Ne primjećujemo ni da je – 50 C, da su nam lica crvena kao plamen, a leđa se, okrenuta portalu bez stakla, lede. Gledamo se… i… i… i… ništa!
Uskoro će policijski sat. Idemo kući. Živimo u istom haustoru: ja sam sa roditeljima i bratom na trećem spratu, on sa svojima na šestom. Pozdravljamo se i ja se konačno i neizbježno odlučujem za akciju. Prvi poljubac. Pa drugi, pa treći… i tako naredne 33 godine.
Zadnji poljubac je bio na aerodromu 9. oktobra. Baš sam ga dobro “zažvalila”, što sam uvijek radila jer mi je bilo smiješno kako se stidio ljubiti u javnosti.
Nije bilo predosjećanja da je to zadnji poljubac jer smo se svaki dan tako ljubili. To je bilo oko 14:00. U 18:20 je imao srčani udar.
U međuvremenu smo razgovarali nekoliko puta. Zvao me je kad sam prošla pasošku da mi oduševljeno kaže za podcast koji je slušao i dobio ideju za uzbudljivu seriju. Prije nego što sam ušla u avion, zvala sam ja njega. Nije to bilo ništa neobično, čuli smo se – kada nismo bili skupa – i po deset puta na dan porukama ili na telefon. Radili smo zajedno i to je bilo normalno. A i već sam ga poželjela. Iz aviona, dok smo čekali na pisti, poslala sam selfi. Kao odgovor ispod slike napisao je “nisam ti rekao da ti je frizura top”. Rekla sam mu da ga volim, a on je poslao gif . Obično bi slao zafrkancije, ali sad je poslao jedan dirljiv. Istopila sam se. I poslije 33 godine sam bila zaljubljena.
Kad sam sletjela, poslala sam poruku da su karte za bečku projekciju Bluma rasprodane. Stavio je srce. Onda smo bili na videopozivu: došao je kući. U 17:30 je poslao neki blesavi video. Stalno me nasmijava raznim budalaštinama. Imao je originalan smisao za humor i nikada nisam mogla predvidjeti šta je sljedeće. Na život je gledao kao na igru.
Otišla sam na večeru, Damir u teretanu…
A onda telefonski pozivi: “podigao je strunjaču”… “hitna je brzo došla“…“reanimirali su ga sat vremena“…
Sa Damirom nikada nisam bila tužna. Možda zato što smo ratna ljubav, znali smo da svaki dan može biti posljednji i tako smo živjeli: svaki dan je bio slavljenje života i magija u kojoj su se dešavala razna čudesa. Zato i sada čekam da se vrati i da mi kaže da je i ovaj Bridge over Troubled Water samo još jedna od njegovih “zajebancija”:

Gracija 449, zima 2025./2026.