Napisala Andrijana Copf
Snimci Hamza Duraković, Sarajevo Film Festival i privatni album
S Elmom Tataragić razgovaramo u Meeting Pointu, kultnom mjestu okupljanja u Sarajevu. “Ovdje smo nekad davno pripremali catering za naše prve festivalske goste. Evo mene”, smije se i pokazuje fotografiju na kojoj s kolegicama slaže kanapee.
Navikli smo je vidjeti na crvenom tepihu s gostima Sarajevo Film Festivala, ali ne pomislimo da je ono što je danas festivalsko događanje odnekud poteklo i imalo svoje početke. Okružene smo fotografijama Festivala od njegovih prvih izdanja: na zidu Meeting Pointa nalazi se i fotografija prvog ureda Obala Art Centra – godina 1995., ulazna vrata su od gelera zaštićena vrećama s pijeskom, a na vratima visi plakat s natpisom “Prvi ljetni filmski festival Sarajevo 95”.
Od početka planiran kao ljetni, prvi Festival je zbog ratnih dejstava održan u kasnu jesen, a trajao je od 27. oktobra do 5. novembra 1995. Ove godine, od 16. do 23. augusta, Sarajevo Film Festival zabilježit će svoje trideseto izdanje. Kako je Elma počela, kako joj izgleda pogled trideset godina unatrag?
Slobodna teritorija
Sve je krenulo od Obala Art Centra, koji je radio umjetničke programe mnogo prije svog najvećeg projekta danas – Sarajevo Film Festivala. “Moje zanimanje za film započelo je s Obalom i onim što je ona predstavljala u ratnom periodu, a to je prostor jedine slobode u Sarajevu. Ta sloboda mi je tada bila vrlo nedostupna: prvo, bila sam mlada; drugo, bio je rat i sve nam je bilo nedostupno; i treće, živjela sam daleko, na Dobrinji, koja je bila pod duplom opsadom. Obala i ono što je njena ekipa radila na sceni “Obala”, na Akademiji scenskih umjetnosti, za mene su predstavljali mogućnost postojanja ne samo normalnog života već i nečega više, nečega fantastičnog.”
Kad su realne mogućnosti dopuštale, dolazila je u Prvo ratno kino. Bila je srednjoškolka i davala je instrukcije iz engleskog jezika djeci i odraslima. Plaću je dobivala u cigaretama, što je u ratno vrijeme bila jedna od najvrednijih valuta. Tim je cigaretama plaćala i ulaz u kino. “Za mene je taj odlazak u kino bio najveći stimulans za rad. Jer rat je, svaki dan je ludnica i novi potencijalni pakao. Jednom sam se već bila spremila za kino, a otac je rekao: ‘Ne dolazi u obzir, puca i na Mojmilu i na Marindvoru, ne možeš!’ Odgovorila sam da idem. Pucat će i sutra, pucat će i prekosutra, idem! I otišla sam. Dugo mi je trebalo da shvatim šta je taj moj odlazak značio mojim roditeljima, ali otišla sam jer sam osjećala da moram, da moram biti i na filmovima, i na koncertima, i na izložbama, a sve to bilo je povezano s Obalom. Od prvog trenutka kad sam ušla na Obalu, shvatila sam da želim biti tamo, da je to moj prostor.”
I danas je tu, na Sarajevo Film Festivalu, kao selektorica takmičarskog programa igranog i kratkog filma te programa “U fokusu”.
Kako je od stalne pratiteljice/posjetiteljice programa počela raditi na Obali? Ubrzo, zahvaljujući oglasu na Radiju Zid, koji je čula njena majka. “Rekla mi je: ‘Ona tvoja Obala traži nekoga ko zna engleski jezik.’ Sjela sam na bicikl, došla na Obalu i, iako sam još uvijek išla u srednju školu, dobila svoj prvi posao. Moj prvi pravi posao mi je zapravo otvorio jedan potpuno novi svijet u kojem sam odlučila i da ostanem”, prisjeća se. To je, naravno, značilo i novu organizaciju života. Jer uz to što je još uvijek išla u školu, dolaziti s 12 kilometara udaljene Dobrinje biciklom ili pješice u ratnim okolnostima nije bila najbolja opcija. Na kraju se, početkom 1995., i uselila na Obalu. “U jednom dijelu Akademije scenskih umjetnosti nalazila se kancelarija, a u drugom dijelu garsonijera koju su kolege, s kojima i danas radim, opremile kako bismo mogli prespavati. Ali to ‘mi’ sam uglavnom bila ja, tako da sam počela i živjeti na Obali.”
Posvećenost filmu
Elmin prvi veliki posao bio je prevođenje te rad na izložbi francuskog umjetnika Christiana Boltanskog u organizaciji Obale 1994., a ubrzo se od Prvog ratnog kina Apollo oformio filmski odjel koji je organizirao filmske događaje. “Taj besmisleni život u ratu pod opsadom odjednom je dobio smisao. Ne samo zbog toga što sam se bavila lijepim stvarima, nego i zbog sjajnih ljudi kojima sam bila okružena i koji su, na moju veliku sreću, i danas moji kolege i prijatelji. Tu je, naravno, i Akademija scenskih umjetnosti, tako da su susreti s ljudima koji će biti moja sadašnjost i postati moja budućnost bili neizbježni.”
Uvijek se željela baviti pričanjem priča, stvaranjem novih svjetova, no poslije srednje škole još uvijek nije bila sigurna šta bi uspisala. “Paradoksalno je da sam dramaturgiju na Akademiji upisala tek sa skoro 20 godina, kad je Sarajevo Film Festival već bio osnovan, kad sam iza sebe imala tri godine radnog iskustva, ali tek tada sam shvatila šta zaista želim.”
Za svoju posvećenost filmu u velikoj mjeri zasluge pripisuje i nekadašnjem direktoru Filmskog festivala u Locarnu Marcu Mülleru. “On je na neki način kumovao nastanku Sarajevo Film Festivala jer je Obala tokom rata organizirala program repriza filmova iz Locarna, na koji je Müller došao. Njegovo filmsko obrazovanje imalo je snažan utjecaj na mene.”
Elma je na svoje prvo festivalsko putovanje otišla u ljeto 1995. godine, dok je rat još uvijek trajao, i to u Locarno radi priprema za prvi Sarajevo Film Festival.
“Tamo sam sarađivala s ljudima koji su bili ono što sam ja željela postati – filmski autori, scenaristi, producenti… Filmadžije imaju vrlo široko znanje i jasne stavove. Tada se rodila moja želja da i ja postanem filmski autor i prikažem svoj film pred publikom.”
Svi Elmini identiteti
Magistrirala je i doktorirala na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a na Akademiji scenskih umjetnosti profesorica je predmeta Scenarij i prodekanesa za Međunarodnu saradnju i umjetnički i naučnoistraživački rad. Aktivna je u Udruženju filmskih radnika BiH te objavljuje knjige iz oblasti scenarija.
Nekad je mislila da se mora opredijeliti za jedno zanimanje – hoće li biti predstavljena kao filmska autorica, scenaristica, selektorica Sarajevo Film Festivala, profesorica… Danas misli da to nije potrebno. “Dugo sam osjećala pritisak da ću se u nekom trenutku morati odlučiti čime se bavim. Oslobodila sam se toga. Mogu raditi što god ja hoću, kako god hoću i kad ja hoću. Osvijestila sam da to mogu, a isto tako mogu reći: ‘Ne želim ništa od toga, otvorit ću cvjećaru’. Mislim da je to također sloboda.”
Rat i sloboda u našem se razgovoru isprepliću. U Meeting Pointu razgovaramo dan nakon što je saznala da je čovjek koji je jednog ratnog dana pucao u dječju dekicu na balkonu njenog porodičnog stana na Dobrinji pa metak prošao kroz dvije sobe i pogodio Elmu u glavu, preminuo. O ženi koja slučajno upoznaje čovjeka koji ju je ranio i skoro ubio, s makedonskom rediteljicom Teonom Mitevskom napravila je film Najsretniji čovjek na svijetu (2022.). Na pitanje koliko ju je rat odredio kao osobu, odgovara jednostavno: Potpuno. “Svakako da me je odredio, jer ne prođe niti jedan dan u mom životu da ne pomislim na rat. Naprimjer, može to biti i neka divna večera, pa se sjetim nečega od prije trideset godina. Svaka ljepota uvijek nosi sa sobom neki kontrast i strah da ti može biti oduzeta. A to se u ratu može desiti vrlo brzo. Svaki rat me potresa na poseban način. Rat je zapravo kao bolest koju dobiješ i ne možeš je preboljeti, ali moraš naći način kako da živiš s njom. Za mene je to umjetnost.”
Istinite priče
Za Elmu, i aktivizam je umjetnost. Kaže da je svaki film političan, kao što je to film Samo kad se smijem (2023.), koji je radila s hrvatskom rediteljicom Vanjom Juranić, a koji govori o porodičnom nasilju nad ženama. Posvećena je ženskim temama, kroz koje također progovara o slobodi. “Stvarnost je nepresušni izvor inspiracije. Svaki moj film inspirisan je istinitom pričom. Film je za mene definitivno jedan snažan oblik aktivizma, a s obzirom da je najpopularniji vid umjetnosti, poruke mnogo lakše i snažnije dopiru do ljudi.”
S begradskim rediteljem Miroslavom Terzićem radila je nagrađivani film Šavovi, koji je svjetsku premijeru imao na Berlinaleu 2019., a s Aidom Begić Snijeg, koji je osvojio više od 30 međunarodnih nagrada među kojima i nekoliko za scenarij. Film je prikazan u selekciji Sedmica kritike na festivalu u Cannesu 2008. i osvojio Grand prix za najbolji film ovog programa. S Teonom Mitevskom radila je nekoliko višestruko nagrađivanih filmova, poput Kada dan nije imao ime, prikazan u programu Panorama festivala u Berlinu 2017., i Bog postoji, zove se Petrunija, koji se našao u Takmičarskom programu Berlinalea 2019. S Jasmilom Žbanić radila je na seriji Znam kako dišeš, a i scenaristica je i kreatorica serije Princ iz Eleja, čija je druga sezona sada u postprodukciji.
S Mitevskom počinje rad na novom filmu – “Majka”, o posljednjih sedam dana Majke Tereze u samostanu 1949. godine, nakon čega će osnovati svoj red. Naslovnu ulogu igra svjetski poznata švedska glumica Noomi Rapace. “ Ono što nas je inspirisalo za ovu priču je žena koja se u teškim okolnostima nakon Drugog svjetskog rata, kada su vladali nemiri i glad, posvetila ljudima i postala general armije žena. To nam je bilo fascinantno – mlada žena u Indiji 1949. godine kreće u nemoguću misiju. Ništa nije bilo na njenoj strani, ali njena snaga, posvećenost i vjera da se svijet može promijeniti su nas zaintrigirale.”
S Teonom piše scenarij za još jedan film, Azbak, čija će se radnja odvijati u Belgiji. Prva verzija bila je pisana iz muške perspektive, kako bi prvi put pokušale gledati svijet očima muškarca. Međutim, brzo su shvatile da je puno autentičnije govoriti iz perspektive ženskog lika. “Jednostavno nam nije išlo”, kaže Elma kroz smijeh. U njenim su filmovima prisutni jaki ženski likovi. Brojne su žene, kaže, na nju utjecale, a što je starija, sve više osvještava tu žensku perspektivu. “Kad sam bila mlađa, mislila sam da je svijet jedna šarena lopta u kojoj smo svi jednaki.” Danas zna da nije tako.
Ženska snaga
Od žena koje su utjecale na njeno formiranje i promišljanje svijeta, najprije izdvaja majku Silvu. “Ona me smiruje, jer sam prilično eksplozivna.” Također spominje svoje bliske kolegice koje su joj postale prijateljice, među kojima su Izeta Građević i Amra Bakšić Čamo. “One su fantastične kako u poslu tako i u načinu na koji posmatraju svijet. Apsolutno su utjecale na mene: Izeta još od 1995., a Amru sam upoznala malo kasnije. To su žene od kojih bih uvijek tražila savjet i znala bih da je njihovo mišljenje ispravno, bez obzira na to hoću li ih poslušati.”
“Svaki rat me potresa na poseban način. Rat je zapravo kao bolest koju dobiješ i ne možeš je preboljeti, ali moraš naći način kako da živiš s njom”
Kad govori i o ženskoj perspektivi i o filmovima koje je radila, ističe da je snimanje Snijega u režiji Aide Begić bio važan trenutak u njenom životu. Bio je to trenutak kada su izašle iz komfora Sarajeva kako bi istraživale i upoznale uglavnom žene u ruralnim područjima i žene Srebrenice koje su se nalazile u Sarajevu. “Za mene je to bio susret sa ženskom snagom koja prevazilazi racionalno: izgubiti sve muškarce u svom životu – oca, muža, djecu, amidže, daidže – i ipak pronaći snagu da nastaviš živjeti, a da pri tom ne siješ mržnju oko sebe. To je potpuno uzdrmalo moj dotadašnji pogled na svijet. Ne znam koja je to snaga, ali te su me žene duboko potresle i inspirisale.
Snijeg je bio Elmin prvi dugometražni film – Aida i ona zajedno su pisale scenarij, a Elma je bila i producentica. Nije ga bilo lako napraviti, ali odustajanje nikad nije bila opcija. “To je prvi film u bh. kinematografiji koji su pisale, producirale i snimile žene, i govori o ženama. Bile smo mlade, osjećale smo veliki pritisak i veliku finansijsku odgovornost. Ako smo do tada bile djeca, nakon tog filma više nismo bile. Nakon tog filma shvatila sam šta znači šovinizam, shvatila sam da žene još uvijek nisu ravnopravne, da se naša riječ drugačije vrednuje u odnosu na muške kolege, posebno zato što smo bile mlade žene koje su vodile cijeli proces. To nas je promijenilo. Možda me to više usmjerilo na bavljenje ženama na filmu. Do tada se nikada nisam identificirala s feminizmom, a od tada sam vrlo otvorena feministica.”
Majčinstvo i prioriteti
Majka je postala u 43. godini, a na pitanje koliko ju je majčinstvo promijenilo, odgovara da je to možda bolje pitati ljude oko nje. “Vrlo sam vatrena, znam svoje prioritete, ali kad radim, sve mi je podjednako važno. Jako sam otvorena i jasno kažem šta mislim, što nije uvijek najbolja opcija. Sada više biram svoje bitke. Shvatila sam da ponekad treba pustiti i druge da pogriješe. U tom se smislu jesam promijenila. Shvatila sam da svijet neće propasti ako ne budem svugdje gdje sam nekada mislila da moram biti. Sazrela sam na neki drugi način.”
Kakav je osjećaj pred 30. Sarajevo Film Festival?
“Na početku svakog festivala, kad imamo generalne probe i obilazimo lokacije, uvijek se prisjetim tog prvog Sarajevo Film Festivala u BKC-u. Sjetim se kako smo bili mali i kako nismo znali hoćemo li sutra biti živi, a vidi nas sad, vidi šta smo napravili! Ali, naprosto, ne mogu da vjerujem da je 30. Sarajevo Film Festival, da je toliko godina prošlo!”
U toliko godina stalo je puno toga: događaja, anegdota, susreta s ljudima. Od prvih gostiju kojima su sami kuhali i posluživali ih, do odluke da se postavi crveni tepih i dogodovština vezanih za organizaciju – kako napraviti pravi crveni tepih i kako se ponašati na njemu.
“Crveni tepih odaje počast ljudima koji su stvorili filmove koje ćemo gledati na Festivalu. Loš film nije lako napraviti, dok je dobar film izuzetno teško napraviti. Regionalni filmovi ne dobijaju adekvatno priznanje i rijetko imaju priliku da budu prikazani širom svijeta. Sarajevo Film Festival omogućava autorima iz regije da na jedan dostojanstven način uživaju u svojim filmovima i imaju doticaj s publikom. To je za mene crveni tepih.”
Ipak, od svih događaja u 30 godina Sarajevo Film Festivala, Elma ističe jedan posebno: prvu open air projekciju na Metalcu. “Rat je završio krajem 1995., a ta prva projekcija na otvorenom u septembru 1996. godine, taj nevjerovatan trenutak kada smo nakon više od četiri i po godine koje smo proveli u podrumima, gladni, žedni i u strahu, mogli vidjeti 2500 ljudi kako pod vedrim nebom jedu kokice i gledaju film, za mene je bio trenutak potpunog oslobođenja. Sarajevo Film Festival je zapravo i nastao iz te potrebe za slobodom. Ući u kino za vrijeme rata te sat i po biti u drugom svijetu – to je bila sloboda. A taj trenutak zajedničkog gledanja filma zaista je bio istinska sloboda, vrlo konkretna sloboda. Za mene je to bio kraj rata.”
