Napisala Anesa Agović
U suštini, zašto žrtva ostaje u nasilnoj vezi, odgovor na to pitanje zna samo ona. Često se naglašava i uzročno-posljedična veza tzv. štokholmskog sindroma, gdje se naglašava da žrtva i ne želi da napusti zlostavljača i začarani krug nasilja. Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (WHO) na globalnom nivou, procjenjuje se da je oko 736 miliona žena – skoro svaka treća – bilo izloženo fizičkom i/ili seksualnom nasilju od strane intimnog partnera, nepartnerskom seksualnom nasilju ili oboje barem jednom u životu (30 posto žena od 15 i više godina).
Štokholmski sindrom ili navika “trpljenja”
Pod definicijom štokholmskog sindroma podrazumijeva se stanje koje se razvija između agresora / počinioca nasilja i žrtve u situacijama kao što su otmica ili zlostavljanje. Prema autorima ove definicije, navode se i tri aspekta ovog sindroma: osnovni štokholmski sindrom, koji podrazumijeva racionalizaciju zlostavljanja kroz iskrivljene spoznaje, zatim psihološka oštećenja, koja podrazumijevaju negativne efekte kontinuiranog zlostavljanja, i ovisnost o ljubavi, odnosno vjerovanje da je opstanak moguć samo kroz ljubav i saosjećanje nasilnika.
Glavni simptom štokholmskog sindroma je razvoj pozitivnih osjećaja kod talaca prema njihovim otmičarima ili zlostavljačima. Drugi simptomi mogu uključivati recipročna osjećanja od strane agresora ili negativna osjećanja žrtve prema autoritetu (npr. policiji ili vlasti) ili vanjskim uticajima.
Štokholmski sindrom je ime dobio po događaju koji se desio u Stockholmu 1973. godine kada su se žrtve emotivno vezale za pljačkaše banke koji su ih pet dana držali kao taoce. Po završetku talačke krize žrtve su odbile da svjedoče protiv njih, a jedna se i vjerila za jednog od pljačkaša.
“Štokholmski sindrom je rezultat prilično specifičnog skupa okolnosti, naime neravnoteže moći sadržane u uzimanju talaca, otmici i nasilnim odnosima. Stoga je teško naći veliki broj ljudi koji imaju štokholmski sindrom da bi provodili studije sa bilo kojom vrstom moći. Zbog toga je teško odrediti trendove u razvoju i efekte stanja.”
Međutim, u našem podneblju, u mentalitetu, ipak je bolja uzrečica “šuti i trpi”, jer šta će narod reći, šta ću ako se razvedem i ostanem sama zauvijek, šta ako me nijedan drugi ne želi jer sam raspuštenica, šta ako ne budem mogla sama izdržavati sebe i dijete, šta ako mi dijete oduzme, šta ako on nađe bolju od mene, šta ako ostanem bez posla… i još milion drugih “šta ako”! Ali, apsolutno nijedan odgovor na ovo “šta ako” ne može da u potpunosti zadovolji razlog vašeg trpljenja bilo kojeg oblika nasilja! I još važnije pitanje – zašto žene postavljaju sebi ova pitanja i sama žrtva nasilja postaje žrtva predrasuda i stigmatizacije?! Zašto se počinilac nasilja ne zapita “šta ako čitav svijet sazna da sam slabić koji zlostavlja ženu”?! Neophodna je transformacija misli žena, da prestanu dodatno sebe da ugnjetavaju pitanjima “šta ako”, i da već jednom poduzmu samozaštitne mjere i kažu “ukoliko budem žrtva nasilja, izborit ću se da zaštitim sebe i svoje dijete”!
Posljedice nasilja nad ženama nisu kratkoročne ni jednokratne, već mogu uzrokovati dugoročne probleme fizičkog i mentalnog zdravlja. Nasilje i zlostavljanje pogađa ne samo žene koje su žrtve nasilja već i njihovu djecu, porodice i zajednice.
Možda ako budem bolja…
Izmjenama vlastitog ponašanja (izbjegavanje radnji koje u nasilniku izazivaju bijes) žrtva zapravo želi izbjeći bilo kakve konfliktne situacije, ali u tome nikako ne uspijeva i sve više se predaje očaju, beznađu, bespomoćnosti. U razgovorima sa različitim žrtvama često se može čuti – šta ako budem bolja, ako se bolje ponašam, ako manje griješim… Međutim, šta god da žrtva učini i kako god da pristupi nasilniku, on nastavlja sa neprihvatljivim ponašanjem i konstantno nalazi izgovore da ga opravda. Nakon tih lažnih obećanja žrtva povjeruje u njegove riječi i vrti se u začaranom krugu u kojem se izmjenjuju nasilje, laži nasilnika da će se promijeniti i osjećaj krivice žrtve da je ponovo “pala na istu foru”.
Žrtva to manipulativno ponašanje percipira ovako: šta god pokušam, on i dalje nastavlja sa ustaljenim obrascem ponašanja, vjerovatno nešto nije u redu sa mnom. U nastojanju korigovanja ponašanja zapravo se želi vratiti na početak veze kada je njen nasilnik bio “fin i izuzetno drag”, a zapravo je to uljudno ponašanje bilo samo maska iza koje se krije zlostavljač. Naposlijetku, žrtva je totalno pogubljena u konstantnim manipulacijama, ali i nerazumijevanju ljudi oko sebe, a kao direktna posljedica toga javlja se gubljenje vjere u svoje kapacitete. Zapravo, zlostavljač vještim manipulisanjem želi da žrtvi usadi osjećaj krivnje, izluđenosti, želi da postigne da žrtva nema vjere u svoje procjene, kapacitete, da izgubi preostalo samopouzdanje i samopoštovanje.
Nastojanjem da vrate “postavke veze” u vrijeme harmonije i ljubavi (tzv. love bombing), žrtve često opravdavaju nasilno ponašanje. Love bombing je termin koji se odnosi na zabrinjavajuća ponašanja koja se ponekad viđaju u romantičnim vezama, a što je katkad prikazano u medijima kao dobra stvar. Žrtve su sklone i tome da nastoje ponašanje korigovati te ga prilagoditi zlostavljaču tako da “ne izazivaju” osjećaj frustracije kod zlostavljača, jer on često ističe i koristi manipulativne alate i žrtvi prebacuje lopticu odgovornosti za to što on gubi tlo pod nogama i ponaša se nasilnički.
Zbog toga je velika odgovornost na svima nama da blagovremeno prijavimo nasilje, jer to nije privatna stvar, kako se dugo vremena smatralo u našem patrijarhalnom društvu. Nažalost, u našem društvu se i danas patrijarhalni stereotipi uzimaju kao moralni kompas kod većine. Važno je naglasiti da bez obzira koliko god bile bolje, uspješnije i pažljivije, žene ne mogu promijeniti zlostavljača, odnosno uticati na njegovo ponašanje, te samim tim zaustaviti obrazac nasilnog ponašanja.
Objavljivanje ovog teksta podržala je Ekumenska inicijativa žena iz Omiša (Hrvatska). Sadržaj teksta odražava isključivo stavove autora/-ica i ne predstavlja nužno i službene stavove EIŽ-a.
