Međunarodni dan žena nerijetko je povod da se prisjetimo svih onih snažnih žena koje su svojim uvjerenjima i voljom mijenjale svijet nabolje i borile se za naše bolje sutra. Takvih heroina ima i među nama. Njihove pobjede su manje, ali želja da društvo na lokalnom nivou učine boljim mjeri se sa puno truda, upornosti i, na kraju, dobrote. Upravo iz ovog razloga smo odlučili pisati o ženama, predstavnicama religijskih zajednica u Sarajevu, koje svakodnevno nekome uljepšavaju život, upute mu lijepu i toplu riječ, učine dobro djelo.
Priča o 27-godišnjoj časnoj sestri Mariji Antoneti Martić nastala je u okviru projekta Sigurni zajedno: Jačanje netradicionalnih partnerstava na lokalnom nivou između sigurnih kuća i vjerskih zajednica u BiH radi unapređenja prava preživjelih seksualno nasilje u ratu, kojeg Fondacija lokalne demokratije implementira sa još šest nevladinih organizacija, a uz podršku britanske vlade.
Prihvaćanje svih ljudi
Marija Antoneta Martić, rođena i odrasla u Žepču, sa trenutnom adresom u Sarajevu, u samostanu je već deset godina, a zavjete za časnu sestru položila je prije pet. Pripada Družbi sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog, koja je u Sarajevo, preko Francuske, došla iz Hrvatske 1871. godine. Iz Sarajeva se Družba proširila u još osam bh. gradova i deset samostana, a njene časne sestre djeluju u školama, bolnicama i vrtićima.
“Oduvijek sam željela postati časna sestra, ali nikad o tome nisam previše razmišljala niti govorila. Želja je postala intenzivnija u srednjoj školi koju sam pohađala, a to je Katolički školski centar “Don Bosco” u Žepču, gdje su radile, a rade i danas, sestre milosrdnice, koje sam svakodnevno susretala i s njima provodila vrijeme. Na kraju srednje škole, kroz razgovor s jednom sestrom, odlučila sam poći tim putem. Svakako nije bilo lako odlučiti i odvažiti se, ali evo, uz pomoć ljudi koje je Bog stavio na moj životni put, danas sam tu gdje jesam. To je ukratko. Možda drugima ne zvuči kao neka posebna priča, ali za mene i moj život svakako je posebna, jedinstvena i neponovljiva”, prisjeća se sestra Antoneta, i dodaje da je i njen početak kao časne sestre bio težak, ali da nije odustala od svog nauma.
“Svaka promjena i svaki početak su teški, pa je tako i za mene bio ulazak u samostan, ali nakon deset godina u potpunosti sam prihvatila i naviknula se na takav način života i ne vidim se u nekom drugom. Sukladno tome, jedna od životnih vrijednosti koja mi je na prvome mjestu jest vjera, bez koje danas ne bih bila to što jesam. Budući da provodim dosta vremena na fakultetu i u vrtićima, ono što bih stavila kao još jednu životnu vrijednost koju se trudim njegovati, jest prihvaćanje svih ljudi bez razlike. Svakodnevno sam okružena, a i susrećem ljude različitih vjeroispovijesti i nacija, ne samo ja nego i svi mi koji živimo u Sarajevu, ali i u BiH, i vjerujem da možemo funkcionirati samo ako se međusobno prihvaćamo baš takvi kakvi jesmo.”
Sestra Antoneta nije zapostavila ni obrazovanje. Trenutno je studentica 5. godine Pedagoškog fakulteta Univerziteta u Sarajevu na Odsjeku za predškolski odgoj, ali i dobitnica vrijednog priznanja – „Srebrne značke“. Obrazovanje koje je izabrala omogućilo joj je rad s djecom, što je čini posebno sretnom i ispunjenom.
“Rad s djecom uistinu je jedna plemenita, ali i vrlo odgovorna zadaća. Pred sobom imate male prazne ploče na koje vi odlučujete što ćete upisati, i to ostaje upisano za cijeli život. Ono što sam iz prakse s djecom naučila jest to da nikad ne možete isplanirati do kraja što ćete s njima raditi. Morate uvijek biti fleksibilni i spremni na promjene u trenutku, ponekad je potrebno improvizirati. Rad s djecom nauči vas da se prilagodite trenutnoj situaciji bez nekog velikog stresa. Ono što bih još izdvojila jest upravo nešto što sam spomenula u jednom od prethodnih pitanja, a to je da djeca ne vide razliku među ljudima. Njima smo svi isti i sve nas prihvaćaju, pristupačni su, otvoreni, spremni na suradnju i uvijek su oduševljeni nekim novim osobama koje ih u vrtiću posjete”, iskreno će sestra Antoneta.
Osuda nasilja
U današnje vrijeme kada svako uglavnom misli samo na sebe i prečesto zaboravljamo pomagati drugima, sestra Antoneta svoj izvor dobrote pronalazi u Bogu. Kaže da trebamo biti Njegovo ogledalo, biti dobri prema našim bližnjima, ali i prema potrebitima.
“Svatko osobno zna koliko se oglašava na nevolju ljudi u potrebi. Ali imamo primjere različitih udruga koje djeluju i pomažu ljudima u nevolji. Prisjetimo se nedavnog razornog potresa koji je pogodio Tursku i Siriju. Ljudi različitih službi i profila pritekli su u pomoć na sve moguće načine – slanjem odjeće, obuće, hrane, lijekova, igračaka, ali vrijedno je spomenuti ljude koji su izašli iz topline svojih domova i odrekli se udobnosti kako bi otišli na mjesto događaja i bili od pomoći unesrećenima. Gledajući fotografije i snimke akcija spašavanja, rijetko koji čovjek može ostati ravnodušan. To su neke situacije koje mogu pokrenuti ljude koji su do tada bili možda neodlučni u pružanju pomoći. No, ne moramo čekati katastrofu kako bismo se odvažili pomoći drugima. Ljudi u potrebi svakodnevno su oko nas, i pitanje je primijetimo li ih u ovoj buci i žurbi svagdašnjeg života. Ponekad se tu javlja i difuzija odgovornosti, kada vidimo nekog u potrebi, naprimjer na ulici, pri čemu osoba pomisli: ima dosta drugih ljudi, možda će netko drugi pomoći. Ja bih tu dodala da svaka osoba sebi, umjesto netko će drugi pomoći osobi u nevolji, kaže: možda mu neće nitko pomoći pa ću ja. S tim razmišljanjem možda bi se ljudi osvijestili da je svaka pomoć dobrodošla i da ničija pomoć nije nevažna”, kaže časna sestra Antoneta.
Dok svjedočimo prirodnim nepogodama, ali i onome što se događa u Ukrajini, vlastita prošlost i dešavanja na ovim prostorima obavezuju nas na osudu ratnih stradanja i nasilja. Kao mlada vjerska službenica, i sestra Antoneta osuđuje svaki oblik i vrstu nasilja, posebno nad ženama i djecom bez obzira na to u kojim trenucima se to nasilje dešavalo, u ratu ili u miru, jer za njega, jednostavno, nema opravadanja. A pružanje podrške preživjelima ratnih stradanja obaveza je svih nas, pa tako i vjerskih službenika.
“Bog je u svojoj promisli dao čovjeku slobodu, i On u tu njegovu slobodu ne dira. Čovjek sam odlučuje kako će upotrijebiti slobodu koju ima. Čovjek nije čovjeku sudac i nije na njemu da osuđuje druge zbog njegovih djela. U svojoj slabosti, čovjek, nažalost, zloupotrijebi slobodu i s tom se činjenicom vjerski službenici ne mire niti opravdavaju bilo kakav oblik nasilja. Važno je pomoći zlostavljanim osobama, kao što to čini Fondacija lokalne demokratije, ali isto tako je važno ukazati na pomoć i osobama koje zlostavljaju i osvijestiti ih da takav oblik ponašanja nije prihvatljiv, a može imati, nažalost, i tragične posljedice.”
Borbu protiv nasilja, kojoj svoj doprinos nerijetko daju i časne sestre iz Hrvatske koje pružaju utočište žrtvama, sestra Antoneta podržava i smatra humanim pozivom koji nekome može spasiti život.
“Prva misao koja mi se javlja kad čujem da se radi o nasilju nad ženama ili djecom jest osjećaj iskrenog suosjećanja. Ne mogu ni zamisliti kroz što sve prolaze, ali znam da je svaka osoba u Božjim očima dragocjena, pa tako i osobe koje trpe nasilje i koje su u nečijim očima nevažne i predmet verbalnog ili fizičkog nasilja. Vjerujem da nije lako, ali važno je reći što se događa i potražiti pomoć na pravom mjestu, jer ako već drugima nije stalo do nas, trebamo i moramo sami cijeniti svoj život, na prvom mjestu jer nam je život dar od Boga, a na drugom da taj dar upotrijebimo i za svoje, ali i za dobro drugih.”
Poruka ženama za 8. mart
“Svaka osoba je dragocjena u Božjim očima bez razlike, pa tako i žena. Prema našem vjerovanju, Bog je stvorio čovjeka i iz njegova rebra ženu da čovjek ne bude sam, da mu bude životna družica. Uloga žene kroz cijelu povijest se mijenjala. Žena je itekako bila podređena muškarcu i u vrlo, mogu reći, nezahvalnom položaju. Budući da sam časna sestra, redovnica, uzet ću primjer iz Biblije, gdje je Isus taj koji prije 2000 godina vraća dostojanstvo ženi i pridaje joj neku važnost u društvu, što je u to doba u židovskom narodu bilo nezamislivo. I nakon toga su prošla stoljeća i stoljeća dok žena nije opet dobila važnost u društvu, izborila se za svoj prava i postala ravnopravna s muškarcem. Žena je itekako vrijedna, jer je ona ta koja u sebi njeguje i donosi novi život na svijet. Danas su žene na vodećim pozicijama u različitim oblastima društva, mnoštvo je žena koje su doprinijele nauci i bez kojih današnji svijet ne bi bio to što jest. Želim reći svakoj ženi da je važna, i neka sama sebi kaže: Bez mene ovaj svijet ne bi bio to što jest, bio bi drugačiji. Bez nje njezina obitelj ne bi bila takva kakva jest, okruženje u kojem radi, boravi i kreće se ne bi bilo takvo kakvo jest i bez nje životi mnogih njoj bliskih ne bi bili takvi kakvi jesu. Svaka karika u lancu, odnosno, svaka žena u svijetu važna je i doprinosi da ovaj svijet bude bolji zalažući se za dobrobit društva, odgajajući djecu u pravom smjeru i poštujući i voleći sebe.”
