Razgovarala Mirjana Popović
Snimila Vesela Mišković
Za sarajevskog glumca Feđu Štukana (48) kažu da je čovjek koji je proživio tri života. Preživio je razne ovisnosti, rat, upisao glumu, ostvario dječačke snove i postao pilot. U autobiografskoj knjizi Blank, objavljenoj 2019. godine, jednom od najčitanijih romana u regionu, ogolio je svoj život. Pisao ga je devet godina, i to na nagovor, Brada Pitta i Angeline Jolie, koji će ga možda jednog dana i ekranizovati. U knjizi, ali i životu, stalno podsjeća na zdrav razum, i ukazuje na važnost kosmopolitskog i pacifističkog pogleda na svijet. Iskren, slobodan i neukalupljen, otac je 11-godišnjakinje Aje, i ta ljubav ga pokreće.
Glumac ste, pilot, motorista, predavač, pisac autobiografije koja je digla region na noge. Sada, s ove distance, nakon što ste se u njoj potpuno ogolili, da li se osjećate u skladu sa samim sobom, jer je efekat očigledno postignut?
– Nisam pisao knjigu da bih je objavio, objavio sam je slučajno, nisam htio da postignem bilo kakav efekat. Napisao sam Blank, ali mislim da ništa drugo ne bih znao da napišem; ja nisam pisac, bar još uvijek tako ne percipiram sebe. A ogolio sam se jer je lijepo biti go. Lijepo je skinuti sav taj teret sa sebe i biti slobodan.
Da li ste i u životu tako brutalno iskreni kao u knjizi, i da li imate potrebu da stvari uvijek nazivate pravim imenima? Koliko je takva iskrenost zapravo poželjna, naročito u društvima gdje se dosta toga zasniva na laži?
– Istina nikome ovdje ne odgovara. Naročito istina o sebi samom. Naročito kad je istina strašna. Mislim da je Aristotel rekao da niko nije toliko omražen kao onaj koji govori istinu. Ali, nije bitno, zaista, tuđe mišljenje je irelevantno, ono ne mijenja ništa. Istina je istina. Ona je nepromjenjiva. To što se većini ne sviđam mi na neki način imponuje, čast mi je biti među odbačenim i prezrenim. Ivo Andrić je odbačen, Meša Selimović; ne poredim se s njima, naravno, ali da nisam odbačen, zabrinuo bih se. U društvu u kojem se slave psihopate, najveći zločinci dižu u nebesa, problem bi bio da im se sviđam. Civilizacija je zasnovana na lažima; koliko god da je laž raširena i prihvaćena, ja je ne mogu prihvatiti, ne mogu da budem dio toga, ja sam neprilagođen, ali sam u odličnoj poziciji da mislim i kažem mišljenje jer nisam ničiji, vidim širu sliku bolje, odozgo, nepristrasan sam, nemam svoje i svi su moji.
Dosta čitalaca je kazalo da je Blank neka vrsta terapije, “vapaj duše”. Dok ste pisali, da li je to postojalo kao motiv, da li je Blank i vama terapija?
– Najterapeutskiji dio bio je, nećete vjerovati, zahvalnica. Možda zvuči banalno, ali mislim da me taj proces najviše promijenio. Proces je trajao predugo, devet godina, pa se nije desio trenutak prosvjetljenja uz fanfare. Ako ništa, objavom knjige kao da sam većinu memorije prebacio na cloud i oslobodio procesor za nove zadatke. Osjećam se rasterećenim.
Blank je uvršten u obaveznu literaturu na mostarskom, ali i na londonskom Goldsmith univerzitetu, a uskoro bi se to moglo desiti i u Crnoj Gori, tačnije u Baru, gdje ste nedavno boravili, družeći se sa mladim ljudima i ukazujući im na to koliko je upravo njima najlakše manipulisati. Šta im savjetujete?
– Loše i pogrešno obrazovanje i kućni odgoj su krivci za stanje u društvu. Mladi ljudi su podložniji, jer još uvijek nemaju razvijeno mišljenje o velikom broju stvari, pa im se razne matrice mogu ubaciti u glavu, a zbog nepostojanja dovoljno informacija, te ubačene misli se počinju ponašati kao lični stav pa, iako to nije, on to postaje, jer se nema s čime uporediti. Nacionalizam je emocija, za nas s ove strane, vrlo ružna emocija, ali za nacionaliste je lijepa, jer, kako nema lijepe i ružne emocije, to su sve samo emocije. I nacionalisti su ljudi sposobni za ljubav, to znamo jer imaju svoje porodice koje vole isto kao i mi, vole svoju mačku ili psa, ali, zbog lošeg vaspitanja i obrazovanja, njihove misli su površne, površnim mislima se mogu proizvesti isto tako jake emocije. Oni ne ulaze u dubinu, ljude ne mogu raspoznati po kvalitetima jer to je previše dubok pristup, oni procjenjuju ljude samo po imenu, za nacionaliste već samo ime potiče emocije, ljubav ili mržnju, jer nema mogućnosti za dubljom analizom ličnosti. Premalo je informacija, što sa sobom povlači puno pretpostavki i predrasuda. Te predrasude nas okreću protiv drugih. Ali, sve se to može promijeniti. Živjeli smo kao braća i sestre, vidjeli smo da su ovdje svi sposobni za ljubav, i danas su sposobni za to, ljudima treba mijenjati hemiju, to jest, ubacivati im nove informacije, a to se ne može raditi zatezanjem konopa na drugoj strani da biste napravili balans, jer to izaziva kontraefekat, time se neprijateljstvo produbljuje. Mi se moramo miješati i družiti, to je sve što je potrebno. Moramo se prestati grupisati po bilo kojem osnovu.
Da li je obaveza umjetnika, ili bi trebala biti, da budu društveno angažovani, da ukazuju na anomalije i pomažu koliko je to u njihovoj moći? Kao neko ko je bio i jeste društveno angažovan, da li to uopšte ima smisla?
– Blank je najviša tačka mog aktivizma. Sve što sam pokušavao reći svojim aktivizmom i instalacijama, rekao sam u Blanku, taj moj proces je tako zaokružen i sad kroz knjigu mogu puno bolje i dalje komunicirati misao. Javljaju mi se ljudi da mi kažu da su se “skinuli” sa narkotika (hemija), da su prestali s alkoholom (hemija), da više ne mrze nikoga (hemija), da su ostavili religiju, ne mislim na Boga, nego na religiju, i da se više ne plaše ni smrti ni života i da više ne osjećaju krivnju koju im je religija nametala, da osjećaju slobodu, da su se okrenuli životu i ovom sadašnjem, jedinom bitnom trenutku. Sad samo treba natjerati ljude koji ne čitaju, jer misle da već sve znaju, da pročitaju knjigu. Ja ih ne mogu natjerati da to urade, ali kada bi postojala kolektivna volja da se stvari promijene i pokrenu u suprotnom pravcu, knjiga bi mogla biti neka početna tačka prema istinskom i iskrenom pomirenju, zato je bitna inicijativa da se Blank uvrsti u lektiru. Djeca iz Bara i iz Tuzle su prepoznala vrijednost toga jer su puna informacija zahvaljujući internetu, prepametna, mogu donijeti ispravne zaključke, imaju input. Ne možete ih prevariti kao što su nas mogli, lako.
Po vokaciji i obrazovanju ste glumac, ali ponekad se stiče utisak da mnogo više uživate u ostalim stvarima kojima se bavite jer vam tu niko ne ograničava tako teško stečenu slobodu. Koliko je u glumi možete dozvoliti?
– Postoje određene uslovnosti u čijim okvirima imate slobodu stvarati. Jeste da imate tuđi tekst koji morate izgovoriti, ali lik stvarate vi, on ne postoji na papiru, ja mu dajem život. Možda se tako ne čini, ali imam puno slobode u tom poslu, naravno, ipak malo više volim da letim i skačem iz aviona, to je sloboda u svom punom sjaju. Ne može se uporediti ni sa čim. To su duboka duhovna iskustva.
Pažljivo birate uloge, imate određene kriterijume, od toga ko je reditelj, ko su partneri, ali i koliki je budžet, jer to, kako ste rekli, najviše govori o ozbiljnosti projekta. Šta da radi onaj glumac koji nema privilegiju da bira jer samo od toga živi?
– Glumac koji čeka ulogu treba da radi nešto drugo; ja sam radio kao konobar uglavnom, ali nisam igrao sve što mi se nudi. Ljudi misle da kad naprave dobru ulogu pa ih krene, tad treba da zajašu taj talas i da ga izrabljuju dok se boje ne rastope. Tačno, možete zaraditi dosta novca na taj način, ali kad dosadite publici, a dosadit ćete bez ikakve sumnje, tad ste na duže staze izgubili puno više novca nego ste ga tad uspjeli zaraditi. Dakle, nađite uz glumu, obavezno, još najmanje jedan dodatni posao, to je moj konačan odgovor. Ovo je maraton, ne sprint. Ja i danas radim nekoliko poslova da ne bih zavisio od glume, tu se nikad ništa ne zna. Danas me zovu u mnogo projekata, ali to se može promijeniti preko noći. Odbijam većinu, ne želim da vam dosadim, bar ne još.
Radili ste i sa holivudskim zvijezdama: Angelinom Jolie, Terrenceom Malickom, Thomasom Vinterbergom, Colinom Firthom, Beniciom del Torom, Timom Robbinsom… Nepisano je pravilo da su ostvareni ljudi najjednostavniji, da li to možete potvrditi?
– Da, 100% tačno. Veliki ljudi se dubinski bave svojim poslom, nemaju vremena za sujetu, previše su posvećeni i zaposleni, a i nemaju se s kim takmičiti. Na samom su vrhu i toga su svjesni, ali su nekako navikli i to im nije više zanimljivo. Stalo im je samo da posao urade najbolje moguće.
Jeste li u kontaktu sa Bradom Pittom i Angelinom Jolie, hoće li se napokon desiti ekranizacija Blanka, i da li ima neki mladi glumac koga biste mogli zamisliti u vašoj koži?
– Sa Angie sam se čuo prije par godina posljednji put, sa Bradom nešto ranije. Javit će se kad pročitaju. Ne znam ko bi me mogao igrati, njih dvoje su zamislili mene da igram sebe, ali pošto mi je trebalo devet godina da napišem knjigu, ostario sam previše da bih to mogao. Glumca treba naći kastingom, ja se ne bih petljao u taj proces. Kasting se mora proći; ko bude bolji, taj igra. Ali, sve su to stvari koje idu vrlo sporo, obično prođe pet godina od scenarija do gotovog proizvoda. Ja ne žurim nigdje. Knjigu sam radio devet godina, na filmu mogu još toliko. Tema neće zastariti.
Izuzetno ste visoki – 196 cm – a to je prilični hendikep za glumca. Da li ste zbog visine gubili neke uloge?
– Izgubio sam mnogo uloga zbog visine. U Hollywoodu se ne dozvoljava da glavnom glumcu parirate bilo kako i bilo čime. Ulogu u James Bondu, naprimjer, sam izgubio jer sam pola metra viši od Craiga, a on je ipak Bond, ne ja. I ko zna koliko sam još posla izgubio time što nisam to odigrao. Vjerovatno su milioni u pitanju, ali davno sam navikao na to. Nekad dobijete ulogu, nekad ne. That’s the name of the game.
Iako vas reditelji uglavnom vide kao ubicu i nasilnika, žene vas smatraju zgodnim, šarmantnim, interesantnim muškarcem. Ne dodjeljuju vam uloge ljubavnika, na njihovu žalost. Možete li se zamisliti u ulozi romantika i zavodnika?
– Igrao sam i takve uloge, ali rijetko. Ne žalim se, zaista, marginalci su uvijek zanimljiviji kao likovi, i za istraživanje i za glumu. Volim da igram zlikovce.
Na kojim projektima trenutno radite, šta vas čeka u narednom periodu? Šta je sa TV serijalom o avijaciji, koji ste pominjali?
– Radim na mnogo novih projekata i čekam da svi moji zlikovci izađu iz montaže. Čekam emitovanje dvije nove sezone Klana, premijeru filma The Way of the Wind, premijeru serije Jack Ryan, serija Tunel i Kotlina. Eto, u Kotlini ne igram zlikovca. U pripremi je nova sezona serije, jedna nova serija, novi film i serijal o avijaciji koji sam već počeo da radim, samo sam malo promijenio format.
Šta je danas ostalo od dječaka Feđe koji je znao da će jednog dana postati pilot, ali su ga životne okolnosti kasnije odvele u drugu krajnost? Da li i dalje sanja?
– S jedne strane, bio sam starac već u 17. godini, dok s druge, nikad nisam odrastao. Divna stvar kod svih mojih poslova je to što ne moram da odrastem, mogu da budem klinac do kraja života, zapravo to se i traži od mene, to mi je posao. Igra. Ništa drugačija od one prave dječije igre. To je to. Sve što sam uradio, i dobro i loše, bilo iz dječije znatiželje. Život je ono što od njega napraviš, a možeš napraviti doslovno sve. Da li i dalje sanjam? Kad bolje razmislim, ja ništa drugo i ne radim.
