UMJESTO IN MEMORIAM Nema više bh. kolonije u Japanu

Vijest je prostrujala regijom i izazvala veliku tugu: Ivica Osim, legendarni Švabo, jedno od najvećih imena bh. nogometa, preminuo je u 81. godini života. Osima je smrt zatekla u Grazu gdje je živio posljednjih nekoliko godina. Kad odlaze velikani, ostavljaju za sobom veliki trag, uspomene koje ne blijede. I tako je i ovaj tekst, nastao 2007. omaž jednom vremenu, ljudima poput Ivice Osima i Jadranke Stojaković - kojih više nema među nama. U Japanu zabilježio Senad Pećanin

Nedavno objavljeno

Napisao Senad Pećanin

Bosancu koji dođe u Japan najbolje je da svojim domaćinima kaže da osobno poznaje Ivicu Osima. Moj ugled u očima Japanke koja je bila moja pratilja i prevoditeljica tokom dvonedjeljnog boravka znatno je porastao kad je vidjela da sam se izljubio s popularnim Švabom, te kada sam i nju predstavio selektoru japanske fudbalske reprezentacije. Prilikom svih mojih narednih susreta u Japanu, nije propuštala da naglasi da sam prijatelj Osim-sana, što je proizvodilo efekat veći nego da sam urednik CNN-a.

Ime iz đačkih spomenara

I zaista, nije potrebno provesti mnogo vremena u Japanu da bi se shvatilo koliki ugled u ovoj zemlji uživa Ivica Osim. Prije nešto više od četiri godine postao je trener malo poznatog Jeff Uniteda, koji se do njegovog dolaska ni po čemu nije razlikovao od ekipa skromnih rezultata i još skromnijeg fudbalskog umijeća. No, Švabo je u potpunosti preporodio i igrače i ekipu, tako da je Japancima laknulo kada je prošle godine, nakon Svjetskog prvenstva u Njemačkoj, prihvatio ponudu da preuzme nacionalni tim.

Kao i na skoro svim drugim destinacijama u Švabinoj dugoj igračkoj i trenerskoj karijeri, i u Japanu je s njim supruga Asja. No, ne samo ona: i sin Amar, nekadašnji igrač Želje i najuspješniji poslijeratni trener ovog kluba, živi s roditeljima, u istom stanu. Prvo je bio pomoćnik Švabi u Jeff Unitedu, a onda je naslijedio oca na klupi ovog kluba nakon što se Osim stariji preselio na reprezentativnu.

Ipak, pionir u bosanskom osvajanju Japana je poznata sarajevska kantautorka Jadranka Stojaković. Jedna od najpopularnijih pjevačica u bivšoj Jugoslaviji sedamdesetih godina, u Tokiju živi već skoro dvije decenije. Nisam je poznavao, ali sam je želio sresti baš u Japanu. Ljubaznim domaćinima u Ministarstvu vanjskih poslova nisam morao objašnjavati o kome se radi – sami su je lako kontaktirali i u moje ime zamolili za susret. Dogovoren je u njenom uredu u centru Tokija, i dok sam se vozio prema njemu, sjetio sam se đačkih spomenara, koje smo valjda svi pravili dok smo bili osnovci. Ključno pitanje zbog koje su se spomenari i pravili, mada to niko ne bi priznao, bilo je “ime vaše simpatije”. No, pored njega bilo je i prozaičnijih, a sjećam se da su na pitanja o “omiljenoj pjevačici” najčešće bila upisivana tri imena: Jadranka Stojaković, Tereza Kesovija i Gabi Novak – bit će da je umjesto tinejdžera odgovarao roditeljski ukus.

Jadranka govori već dugo japanski jezik i to – onoliko koliko to stranac uopće može procijeniti– odlično. Pravi je doživljaj slušati njenu konverzaciju s japanskim saradnicima u uredu, kao i iznenađena lica konobara u restoranu nenavikla da im se stranci obraćaju na njihovom, svakom zapadnjaku valjda potpuno neshvatljivom jeziku.

Plač u svlačionici

Švabi sam se javio kad je bio u pravoj frci – dan uoči odlaska reprezentacije Japana na Azijsko prvenstvo u Vijetnam. Odgovorio mi je na telefonski poziv iako ga je zatekao na terenu, upravo nakon završetka jedine trening utakmice koju je njegova selekcija imala prije odlaska na šampionat. Bio je jako nervozan, povrijedio mu se jedan od važnijih igrača, ali je insistirao da se vidimo. Predložio je da se čujem s Asjom i Jadrankom i da zajedno dođemo na večeru u New Otani, veliki hotel u predgrađu Tokija, gdje je smještena reprezentacija Japana.

U hotelu sam bio prije nego što su se Švabo i ekipa vratili sa stadiona. Stotinjak djece s roditeljima strpljivo je čekalo u redu  pred hotelom kako bi se slikali sa Švabom ili dobili njegov, te autograme dvojice najboljih igrača, Nakamure i Takahare. Prethodno su na drvetu u holu hotela okačili desetine raznobojnih papira s najboljim željama reprezentaciji.

PROBA OD OSAM SATI Kakvi su perfekcionisti, Jadranka ilustrira iskustvom s početka karijere u Japanu: “Znalo se dogoditi da i po osam sati traje proba uoči koncerta. Ja sam se na početku povinovala tim njihovim pravilima, a onda sam svoje saradnike navikla na moja”

Ubrzo stižu Asja i Jadranka (Amar je, naravno, pauzu u prvenstvu iskoristio da skokne do Sarajeva) i svi zajedno se selimo u posebni separe ekskluzivnog restorana s japanskom kuhinjom. Kažem da nisam baš siguran da ću uživati u specijalitetima domaće kuhinje, a Osim moju skepsu poražava time što naručuje različite delicije od kojih bi se najelo bar osam osoba (tačnije, Japanaca). Prvi put u životu pijem sake, tradicionalno japansko piće od riže, nešto između vina i rakije. Dobro mi ide, klizi niz grlo bez ikakvog otpora. Služi se u velikim čašama, a Jadranka me upozorava da bih se mogao napiti a da toga ne budem svjestan sve dok ne pokušam ustati.

Dok se borim s odličnim škampima, Švabo se prisjeća janjetine i kiselog kupusa kod Stake na Vracama. Pričam mu da je Kibe nadzidao još jedan sprat i pada dogovor da ga vodim čim dođe u Sarajevo. Švabina supruga Asja brine da Ivici i Amaru što manje nedostaje domaća hrana. Amar, kojeg ću sresti u Palmi po povratku u Sarajevo, priča da im najviše nedostaje janjetina, ćevapi i somuni. “Mama priprema sve ostalo, uključujući i baklave. Kad Švabina ili moja ekipa dobro odigraju, za mahsuziju dobijemo i burek. No, imamo ozbiljan problem: sve japanske rerne su jako male, tako da jedna tepsija bureka pukne u nekoliko zalogaja”, smije se Amar.

Japanski perfekcionizam

Švabo mi objašnjava da pomalo pokušava mijenjati navike svojih igrača koje su stvar njihove kulture. “Kod njih nema svađe, zamjeranja, da neko poslije utakmice ili treninga kaže suigraču ‘što mi nisi dodao loptu’. To ide čak dotle da ako moj igrač ima loptu u nogama, a s leđa mu prilazi protivnički, niko od suigrača mu neće doviknuti ‘pazi,leđa!’. Veliki su profesionalci, daju sve od sebe, poštuju trenera, sudiju i protivnike. Kad izgube, nema međusobnih optužbi, a često zaplaču u svlačionici. Veliki su sportisti, i onaj ko bi samo pomislio o nekakvom dogovoru ili namještanju utakmica, morao bi se oprostiti s fudbalom”, priča Švabo.

Kakvi su perfekcionisti, Jadranka ilustrira iskustvom s početka karijere u Japanu: “Znalo se dogoditi da i po osam sati traje proba uoči koncerta. Ja sam se na početku povinovala tim njihovim pravilima, a onda sam svoje saradnike navikla na moja.”

Svi moji japanski sagovornici znaju ko je Jadranka, prezime nisam morao govoriti. U svim prodavnicama muzike moguće je kupiti njene CD-ove. Često je u medijima, a upravo u vrijeme mog boravka, u jednom od vodećih ženskih magazina objavljena je velika priča o Jadranki na četiri strane.

ŠVABO SUPERSTAR Stotinjak djece s roditeljima strpljivo je čekalo u redu pred hotelom kako bi se slikali sa Švabom ili dobili njegov, te autograme dvojice najboljih igrača, Nakamure i Takahare. Prethodno su na drvetu u holu hotela okačili desetine raznobojnih papira s najboljim željama reprezentaciji

Na rastanku, Osima, Asju i Jadranku molim za jedno poziranje za Graciju. “Hajde, bolan, nisam te ja zvao da dođeš ko novinar! Svi ste vi isti, pusti to…” Ipak, uz Asjinu pomoć, Švabo je nagovoren. Rastajemo se, a ja razmišljam kako je malo zemalja predstavljeno u Japanu na tako sjajan način kao što to godinama čine porodica Osim i Jadranka Stojaković.

 

Muke jednog prevodioca

Ivica Osim je čisti filozof fudbala, u onom smislu u kojem je ovaj sport puno više od trčanja za loptom grupe muškaraca na ledini. I ja sam pripadao bolesnicima koji misle da o ovoj igri znaju sve, sve dok nisam imao zadovoljstvo da mi Švabo u ljeto 1998. godine, nekoliko sedmica prije Svjetskog prvenstva u Francuskoj, održi pravo predavanje, iz kojeg sam shvatio da sam tek prosječan ljubitelj, ali nikakav stvarni znalac fudbala.

Jedna od većih nepoznanica koju nosim iz Japana jeste kako Švabo funkcionira u mentalitetski, jezičko i kulturološki potpuno, ali potpuno drugačijem okruženju u odnosu na ono iz kojeg potiče. On i u razgovoru sa svojim sarajevskim prijateljima koristi toliko (auto)ironije, metafora i alegorija da samo kvalifikovan sagovornik može razumjeti i proniknuti u svu slojevitost Švabinih misli. Moguće je da pretjerujem, ali njegove rečenične konstrukcije, naročito u prilikama kada nerado objašnjava svoje jedinstvene životne i moralne principe, liče na čitanje najboljih stranica Selimovićevih romana: ne udubite li se u njih, nema šanse da proniknete u sva značenja poruka koja nude.

Ako je Švabu ponekad teško razumjeti na najčistijem sarajevskom, možete misliti kako to izgleda na japanskom jeziku. Uz njega je stalno prevodilac, japanski novinar koji je godinama izvještavao iz Beograda, te odlično govori srpski jezik. Švabin francuski i njemački, te solidan engleski, nisu mu od velike pomoći.

Obrazovaniji Japanci engleski i nekako razumiju, ali svaku izgovorenu rečenicu najčešće prati napor kao da sjede na  zubarskoj stolici. Dovoljno je kratko promatranje Švabinog odnosa s prevodiocem da bi se shvatilo koliko problema na poslu ima ovaj drugi. I Amar i Asja i Jadranka kažu da prevodilac dobro govori naš jezik i da voli Švabu, ali robuje grešci čestoj kod prevodilaca koji nisu profesionalci: interpretacijom prijevoda koja ne odgovara stvarnom značenju prevednog pokušava, iz najboljih pobuda, zaštititi Osima.

Presmiješno je bilo gledati scenu koju su direktno prenosile tri japanske TV stanice: Švabo je pred kamerama, neposredno po završetku prve utakmice Azijskog šampionata protiv Katara. Željo, pardon, Japan, bio je tri puta bolji, imao pet puta više stopostotnih prilika i vodstvo od 1:0, ali je Videoton, pardon, Katar, tri minuta prije kraja izjednačio iz slobodnog udarca, nakon glupe greške japanskog odbrambenog igrača. (Zamislite scenu, gledate japanski program, Osim ljut ko puška, prilazi aut-liniji i viče: “Takahara, Takahara, jeb… te…!”). Elem, novinar japanske televizije pita Švabu kako to da protiv Katara nisu osvojili tri planirana boda. Osim, crven u licu kao rak, sekundu do eksplodiranja, odgovara:  “Je s’ ti gledo utakmicu?” Prevodilac zbunjen, prekomilenijska japanska mekoća komuniciranja ga očito onemogućava da prevede Švabin “odgovor”, iako ga savršeno razmije. Šuti. To još više raspaljuje Švabu: “Prevedi mu, bolan, prevedi! Pitaj ga šta je on gledao!” Prevodilac i dalje zbunjeno šuti. “Ćuješ, bolan, šta ti kažem?! Prevedi mu, pitaj je li gledao utakmicu!” Prevodilac napokon nekako nešto prevede. Novinar, tri glave niži od Švabe, skrušeno sliježe ramenima, a onda slijedi rafal: “Ako je gledao utakmicu, mogao je da vidi da smo izgubili ne tri, nego šest bodova! Bili smo neuporedivo bolji tim i samo zahvaljujući čistoj sportskoj nesreći i slučaju primili smo gol, a trebali smo dati pet. I ako šta zna, morao je da vidi (govori o novinaru, op. S.P.) da Japan fudbalski odavno nije odigrao bolju utakmicu. Prevedi,

doviđenja!”

Otišao je u svlačionicu, a šta se u njoj dešavalo, najbolje opisuje naslov koji se pojavio u sutrašnjim japanskim dnevnim novinama: “Prevodilac zaplakao u svlačionici japanske reprezentacije nakon utakmice s Katarom.” Naime, kako je novinarima ispričao najbolji igrač Nakamura, Osim je bio strahovito bijesan na svoje igrače, govorio im je da su gol primili kao amateri, da se nisu dovoljno borili, a da je on kao igrač bio spreman poginuti za svoj tim… No, to vjerovatno nije sve, a zbog onoga što, jednostavno, nije mogao, ne zbog toga što nije umio, prevodilac je, tražeći spas, zaplakao…

   Gracija 60, 27.7.2007.

Pročitaj još
Related

Kako smo proslavili Gracijin rođendan u Tuzli

Jeste, rođendan Gracije je bio u aprilu, ali su...

Sarajevski kiseljak za 130. godišnjicu građanima daruje besplatni koncert Petra Graše

Na ovaj slavljenički događaj, koji će značajno obogatiti ljetnu...

AVALON PRODUKCIJA PREDSTAVLJA KONCERT AMIRE MEDUNJANIN U SKENDERIJI

Svjetski priznata umjetnica Amira Medunjanin 22. jula će održati...