Kapi vode nemam. Zapravo, ostalo je u kuhalu malo od sinoć. To bi trebalo biti dosta za kafu. Zube sam oprala kiselom vodom, tablete popila uz DoNatural s okusom mente. Dobro, evo neke tečnosti nabrojah. Razmišljam dok pripremam doručak kako sam svaku flašu, bočicu, teglu, teglicu, baš sve odnijela na reciklažu. I neka sam, jer odustanem od sipanja i čuvanja za ne daj Bože tri dana nakon što prođe neki nestanak vode.
Šta god sam krenula jutros da uradim ne ide, treba mi voda. Proradio je i PTSP, sjetila sam se šahta na Mojmilu iz vremena opsade, skinuli smo poklopac, pa smo se spuštali ispod zemlje, i hvatali kapi koje su se slijevale niz brdo.
Kanister od 5 litara se punio za 13 minuta. Ušla bih u šaht i ostajala satima
Ostatak reda opremljen svim mogućim buradima i plastičnim posudama bi uglavnom čekao zaklonjen u zgradi pored šahta, nije bilo uputno stajati na čistini, jer – snajperska gnijezda iz Nedžarića… I danas imam podsjećanje na te ratne godine: dva prsta na nogama promrzla u šahtu više nikad nisu bila ista.
Ustaje i Zlaja, objašnjavam da je došlo do velikog kvara na cijevi koja se nalazi na saobraćajnici, te dodajem da sam zube oprala kiselom vodom, prihvata odmah humorističnu stranu jutra bez vode: “danas se tuširamo kolom!”
Da se PTSP ne bi razmahao odlučim postaviti stvari u perspektivu (kad već ne mogu veš u mašinu – iz ove misli traumatsko iskustvo izvlači sjećanje na pranje veša u ratu i sipanje dragocjenih kapi u veš mašinu kad se poklope zvijezde pa dođe struja a imaš akumulirane vode u kupatilu) pitam ChatGPT ko danas nema pitke vode. Odgovor baš postavlja stvari na mjesto: danas više od dvije milijarde ljudi u svijetu nema pristup sigurno upravljanoj pitkoj vodi, prema podacima WHO-a i UNICEF-a. Nabraja mi kako vode nema u dijelovima subsaharske Afrike, Jemenu, Afganistanu, Gazi, Demokratskoj Republici Kongo, Sudanu, Etiopiji, Somaliji, Haitiju…
PTSP se povlači pred neumoljivom svakodnevnicom ljudi kojima je daleko teže nego meni. Ja znam da će voda doći, oni nemaju nade da će se to desiti.
