Razgovarala Mersiha Drinjaković
Snimio Nikola Blagojević/Spektroom
U protekle dvije godine, dr. Almira Hadžović-Džuvo bila je, slobodno možemo reći, naš glas razuma. Odabrali smo da kroz njene stavove i argumente našu publiku upućujemo, savjetujemo, dajemo preporuke šta učiniti, informiramo o novim dostignućima u borbi protiv Covida-19. Specijalistica sportske medicine i stručnjakinja u oblasti fiziologije čovjeka, dr. Hadžović-Džuvo je odgovorno, argumentirano i na naučnim saznanjima utemeljeno bila čest gost na našem portalu. Njene riječi su se čitale, slušale i provodile u djelo. I evo nam prilike, kojoj se istinski radujemo, da je pitamo sve i svašta o zdravlju, navikama, odnosu prema vlastitom načinu života, promjenama koje smo napravili u protekle dvije godine.
Inače, nekadašnja dekanesa Medicinskog fakulteta u Sarajevu, dr. Hadžović-Džuvo danas je direktorica Centra za unapređenje zdravlja, sport i klinička istraživanja u Poliklinici “Dr. Al-Tawil”. Redovna je profesorica na UNSA-i, gdje predaje na specijalističkom studiju Centra za interdisciplinarne studije smjer Nutricionizam. Također, predavačica je i na dodiplomskom studiju smjer Nutricionizam Poljoprivredno-prehrambenog fakulteta.
Za početak, kažite nam nešto o Centru za prevenciju i unapređenje zdravlja, sport i klinička istraživanja, čija ste direktorica?
– Centar je počeo s radom godinu dana prije pojave pandemije. Osnovni cilj nam je bio imati mjesto u okviru Poliklinike “Dr Al-Tawil” gdje će pacijenti moći dobiti sve informacije o tome kako prevenirati nastanak bolesti i unaprijediti zdravlje, ali i usporiti ili zaustaviti bolesti koje već postoje, promjenom načina i stilova života. Pojavom pandemije sve naše aktivnosti smo usmjerili na pomoć pacijentima koji su bolovali od Covida. Sad kada se bližimo kraju pandemije, možemo reći da su nas ove dvije godine podsjetile koliko je prevencija važna u našim životima, te je ovaj Centar našao novo, izuzetno važno mjesto u radu Poliklinike.
Kakve aktivnosti uključuje i šta je za pacijente najvažnije?
– Centar je zamišljen kao multidisciplinarni. Kao takav se razvijao, a podrazumijeva usku saradnju između specijalista različitih profila, profesionalaca s velikim iskustvom u svom radu. U okviru njega već uspješno radi nutricionističko savjetovalište. Kao voditelj Centra moram naglasiti da je to mjesto u kojem se svakom pacijentu individualno pristupa i određuje najbolji način, što je za nas sinonim za najzdraviji, da promijeni navike ishrane shodno različitim ciljevima. Na prvom mjestu to je gubitak tjelesne težine, ali ništa manje važno želja da se promijene dosadašnje navike, prilagođavanje ishrane u stanjima različitih poremećaja, bolesti i sl. Pacijenti imaju priliku da kroz individualne sesije dobiju odgovor na pitanja o ishrani, ali i o načinu kako postati ili ostati aktivan. Za nas je važno da ih u njihovoj želji da poboljšaju svoje zdravlje i preveniraju bolest pratimo, motiviramo i budemo sigurni da svaka promjena njihovih životnih navika ima samo pozitivan efekat na psihičko i fizičko zdravlje. Ovakav pristup pacijentu je moguć samo uz usku saradnju sa specijalistima drugih profila.
Sjećam se riječi jednog austrijskog stručnjaka našeg porijekla na samom početku pandemije: “Vidjet ćete kakve će nam probleme pandemija donijeti jer se nećemo moći kretati.” Šta nam je stvarno donijela pandemija?
– Mjere koje su vlade zemalja donosile sa ciljem usporavanja prenosa SARS-CoV 2 virusa sa sobom su donijele posljedice nesagledivih razmjera po zdravlje ljudi. O tome ćemo pisati i čitati godinama. Na njih smo kao Poliklinika upozoravali tokom pandemije, jer smo već nakon godinu dana u svakodnevnom radu primjećivali porast bolesti i stanja povezanih sa smanjenim kretanjem. Kretanje je osnovna fiziološka radnja čovjeka, koja direktno ili indirektno ima snažan uticaj na rad naših vitalnih organa (mozak, srce, krvni sudovi…), ali i na lokomotorni sistem (mišići, zglobovi, kosti…). Kao posljedica nekretanja, na prvom mjestu je veliko povećanje stope gojaznosti, kao hronične bolesti epidemijskih razmjera. Nekretanje ubrzava i proces osteoporoze, posebno kod žena u perimenopauzi i menopauzi, ali ubrzava i degenerativne promjene, što se odražava na sve češće probleme sa kičmenim stubom posebno u donjem dijelu leđa, zbog produženog sjedećeg položaja. Kada se krećemo, proizvodimo “hormone sreće” koji nam često mogu pomoći da se nosimo sa svakodnevnim problemima s manje posljedica po naše psihičko zdravlje. Nekretanje ima upravo suprotan učinak. Već su brojne studije pokazale da je vrijeme pandemije donijelo niz psiholoških problema, posebno kod adolescenata, što dugoročno za svaku zajednicu predstavlja veliki problem. Zdravo društvo stvara zdravu zajednicu.
Kakvu lekciju smo naučili? Šta vi, iz stručnog ugla, vidite kao najveći problem nakon valjda najgoreg što je pandemija mogla donijeti?
– Puno je toga što smo “podrazumijevali” i nismo mnogim aspektima našeg života davali pravu vrijednost, a nabrojat ću samo neke od njih. Prvo, prevencija i unapređenje zdravlja su osnova brige za zdravlje. O svom imunitetu ne možemo voditi računa kada smo bolesni. O svemu onome što utiče i jača naš imuni sistem, koji je “vojska” kojom branimo naš organizam, moramo razmišljati dok smo zdravi. Tu mislim na svakodnevne navike zdrave raznovrsne ishrane, kretanja, konzumacije dovoljne količine vode, izbjegavanje stresa… Prevencija podrazumjeva i redovnu brigu o fizičkom zdravlju kroz redovne sistematske preglede.
Drugo, kada naš svijet postane malen, priroda nam dopušta da se osjećamo snažnim i velikim. Veliki broj ljudi širom svijeta okrenuo se prirodi. Odlazak u prirodu je način da se oslobodimo mentalnih poteškoća u prihvatanju novonastalih situacija, kao što su izolacija, strah od bolesti… Ova veza s prirodom mora ostati važan dio našeg života, ali i postati uzajamno-zaštitnička. Vrijeme je da shvatimo koliko je važno da čuvamo prirodna bogatstva koja imamo u izobilju.
Treće, Covid-19 nam je ukazao i na važnost postojanja zelenih površina u gradovima. Na otvorenom je bilo sigurnije mjesto za društvene aktivnosti i druženje, ali veći gradovi nemaju dovoljno zelenog prostora. To iskustvo moramo iskoristiti za očuvanje ovo malo zelenih površina koje imamo.
Četvrto, psihička ravnoteža i mentalno zdravlje su jedan od najvažnijih faktora u osiguranju imuniteta. Ne postoji niti jedan vitamin niti eliksir koji može zamijeniti važnost racionalnog razmišljanja, prihvatanja onog što ne možemo u tom trenutku promijeniti, oslobađanje loših navika i društva koje nam izaziva anksioznost, depresiju, izbjegavanje čitanja, slušanja onog što nam ne koristi a izaziva loše raspoloženje.
Peto, oni koji su bili ili postali dio zajednice tokom pandemije shvatili su važnost ljudske povezanosti, a oni koji nisu imali takvu vrstu podrške shvatili su da im je potrebna. Mnogi od nas postali su svjesni važnost povezanosti s drugim ljudima. Između ostalog, naučno je potvrđeno da usamljenost potiskuje imunološki sistem i da je preteča nekih bolesti.
I šesto, osnova opstanka u kriznim situacijama je prilagođavanje novonastaloj situaciji. Brzina kojom se prilagođavamo i kojom smo sposobni gotovo u potpunosti promijeniti način života određuje i našu mogućnost da “neoštećeni” izađemo iz krize.
Koliko pričamo o gojaznosti koja je direktna posljedica lockdowna, rada od kuće i nekretanja?
– Sve je veći broj pacijenata koji se javlja u naše Nutricionističko savjetovalište radi gojaznosti različitog stepena. Gojaznost je u osnovi većine zdravstvenih problema koji su posljedica nekretanja, rada od kuće i generalno nedovoljne fizičke aktivnosti. Gojaznost je hronična bolest koja ima svoju šifru u Međunarodnoj klasifikaciji bolesti. I to je činjenica od koje ne možemo pobjeći, a to često radimo u želji da izbjegnemo stigmu prema osobama s povećanom tjelesnom težinom. To da trebamo prihvatiti naše tijelo onakvim kakvo jeste, može biti dobra osnova za dobar psihički status koji je neophodan da bi zajednički rad na mijenjanju životnih navika bio uspješan. Međutim, nije nova, već je decenijama poznata činjenica da gojaznost neminovno vodi nastanku brojnih bolesti kao što su: porast krvnog pritiska, šećerna bolest, problemi s cirkulacijom u različitim dijelovima tijela zbog nakupljanja masnoća u krvnim sudovima, povećanje rizika od nastanka moždanog udara, poremećaj hormonalnog statusa štitne žlijezde, spolnih žlijezda… Manje je poznato da je gojaznost povezana i s nastankom nekih formi karcinoma.
Koji su rizikofaktori viška kilograma?
– Rizikofakori za nastanak gojaznosti su brojni i zbog toga dosta često liječenje gojaznosti, posebno gojaznosti tipa II i tipa III, predstavlja popriličan izazov za specijaliste iz oblasti nutricionizma, gastroenterologe, ali i abdominalne hirurgije. S obzirom da je masno tkivo izvor energije, i da se troši kad radimo, najjednostavniji i najčešći faktori rizika su nepravilna ishrana i nedovoljna fizička aktivnost. Dakle, ili unosimo previše hrane koja je za ljudsku vrstu jedini izvor energije ili je energetski utrošak mali. Obično su oba rizikofaktora prisutna. Međutim, postoji nešto što zovemo bazalni metabolizam, a to je energetski utrošak organizma za rad naših organa i kada tijelo miruje. To je energija koju trošimo za vitalne funkcije našeg organizma. Interesantno je da je procentualno za ljudski organizam to najveći energetski dnevni utrošak. Tu se usložnjava priča o rizikofaktorima za nastanak gojaznosti. Veći broj faktora indirektno, djelujući na bazalni metabolizam. Kada se smanjuje bazalni metabolizam javlja se “višak energije” koji ide u rezervoar – masno tkivo. Najvažniji faktori koji utiču na bazalni metabolizam su: hormoni štitnjače, procenat mišićne mase, vanjska temperatura, spavanje…
Dakle, ako imamo smanjeno lučenje hormona štitne žlijezde, snižen je bazalni metabolizam, i lakše se debljamo. Ako nekretanjem smanjimo mišićnu masu, smanjen je bazalni metabolizam i lakše se debljamo. Stoga “borba sa gojaznošću” često predstavlja iznimno zahtjevan i dugoročan proces koji mora voditi iskusan i dobro educiran stručnjak. Rizikofaktor koji za nutricionistu predstavlja najveći izazov je genetski. Međutim, ni ovaj faktor dobrim vođenjem pacijenta nije nepobjediv.
“Rad u kući, posebno rad u bašti, predstavlja fizičku aktivnost koja je ponekad dovoljnog intenziteta da zadovolji naše svakodnevne potrebe”
U čemu je razlika između gojaznosti i prekomjerne tjelesne težine?
– Svaki pregled kod nutricioniste započinje antropometrijskim mjerenjima tjelesne visine i tjelesne mase, kao i drugih parametara. Iz ovih vrijednosti izračunava se indeks tjelesne mase, te se u rasponu 18,5 – 40 kg/m2 osobe svrstavaju u kategorije od pothranjenosti do gojaznosti III stepena. Osobe s indeksom tjelesne mase u rasponu od 25 do 29,9 kg/m2 imaju prekomjernu tjelesnu težinu, a osobe s indeksom tjelesne mase većim od 30 kg/m2 smatraju se gojaznim. Tako da prekomjerna tjelesna težina najčešće prethodi gojaznosti. Kategorija prema indeksu tjelesne mase dobrom nutricionisti može služiti za odabir tipa intervencije.
Kako se motivirati na promjenu?
– Motivacija predstavlja najvažniji faktor za uspjeh svakog rada, tako i rada na sebi. Navike se moraju mijenjati postepeno. Kada jednom počnete mijenjati životne navike, nevjerovatno je kako jedna uspješna promjena “vuče” drugu. Motivacija ne mora nužno biti želja da izgledamo bolje. To može biti i želja da više vremena provedemo u prirodi, da budemo u društvu sa ljudima koji dijele naše interese, želja da budemo zdraviji. Veliki je broj ljudi koji su vođeni ovim motivima krenuli da hodaju rekreativno po predivnim planinama širom naše prelijepe zemlje. A onda kada počnete pješačiti ili planinariti neminovno počinjete razmišljati šta unosite u svoje tijelo, na koji način se hranite, šta ćete pojesti kako biste uspjeli izdržati duže ture hodanja. Tako se budi želja da vaša svakodnevna ishrana bude zdrava. Odjednom vidite da se hodanjem vaše tijelo mijenja, vaši mišići jačaju, lakše gubite nakupljene masnoće… I motivacija raste. Onda shvatite da to jednodnevno hodanje po planini može biti lakše i ugodnije ako u toku sedmice nađete vremena da hodate na traci te pojačate kondiciju, ojačate snagu mišića jednostavnim vježbama. I uz sve to osjetite da se vaše raspoloženje mijenja.
Kako se to manifestuje?
– Zadovoljniji ste svojim izgledom, jedete hranu koja vam prija, nemate bolove u želudcu, nadutost, i shvatate da je teže bilo razmišljanje “kako da počnem” od same fizičke aktivnosti. Motivacije dolaze same sa rezultatima promjena koje nikako ne mogu izostati kada se jednom odlučimo da krenemo sa radom na sebi.
Na specijalističkom studiju predajete nekoliko predmeta koji se direktno tiču zdravog načina života, odnosno posljedica nezdravog. Šta vam je glavni fokus, čemu učite svoje studente?
– Divno je kad imate priliku iskustva iz prakse prenijeti studentima te bih izdvojila nekoliko važnih:
Svaka osoba je jedinka za sebe te je individualni pristup jedini ispravan. Ono što jednoj osobi odgovara ne mora nužno odgovarati drugome. Stoga ne postoji ni univerzalno zdrava ishrana.
Tijelo daje sve signale koji su potrebni da bismo znali šta nam prija, šta nas deblja, šta nas čini zadovoljnim, samo smo to zaboravili prepoznati. Nutricionista je facilitator svom klijentu, vodi ga, motivira i uči kako da pronađe način da prepozna što mu tijelo poručuje i da navike u ishrani prilagođava, mijenja kako bi se osjećao što bolje i što uspješnije došao do cilja.
Navike se mijenjaju postepeno i nikad više navika odjednom. Ako smo odlučili mijenjati navike u ishrani, postepeno mijenjamo ostale, i uvodimo nove. Postepenost je osnova dugoročnog uspjeha.
Da bi rad s pacijentom bio uspješan potrebno je znanjem, ali i komunikacijskim vještinama osigurati povjerenje pacijenta, kao i kontinuiranu motivaciju. Gubitak motivacije je najčešći razlog neuspjeha u postizanju zajedničkih ciljeva, posebno kod problema s prekomjernom tjelesnom težinom.
Šta je zdravi način života?
– Podrazumijeva način koji vas u potpunosti dovodi u fizičko i psihičko blagostanje. Ne bih citirala uobičajne definicije zdravih životnih stilova, jer je i percepcija psihičkog blagostanja koje je neophodno da bi se osjećali zdravim isključivo individualna. Rekla bih da bez zdravih misli ne postoji zdravo tijelo.
Koja fizička aktivnost je najefikasnija, a koju preporučujete onima koji nemaju dovoljno vremena, a nekad ni finansija da bi vježbali po nekom stručnom diktatu?
– Svaka fizička aktivnost je dobra, ali intenzitet i vrijeme trajanja treba prilagoditi starosnoj dobi i opštem zdravstvenom stanju. Tako da svako uključivanje u redovnu fizičku aktivnost podrazumijeva prethodan sistematski pregled i procjenu nivoa aktivnosti kojom se možete baviti. Ovo se posebno odnosi na osobe srednje i starije životne dobi. Benefiti fizičke aktivnosti su brojni. Fizička aktivnost dovodi naš organizam u stanje koje jača rad srčanog mišića kao pumpe, povećava izdržljivost, snižava krvni pritisak, snižava nivo masnoća u krvi, povećava imunitet. Pravilnom organizacijom života za sve što unapređuje naše zdravlje moramo i možemo naći vremena. Ali ako želimo ostati u kući, to nam ne može biti izgovor da ne vježbamo. Rad u kući, posebno rad u bašti, predstavlja fizičku aktivnost koja je ponekad dovoljnog intenziteta da zadovolji naše svakodnevne potrebe. U pandemiji je razvijen veliki broj aplikacija za vježbanje u kućnim uslovima. Vrlo su efikasne vježbe kojima koristimo težinu vlastitog tijela i na taj način možemo značajno ojačati našu muskulaturu, što će posljedično povećati bazalni metabolizam.
A šetnja, mislim da je ona najprihvatljivija za najveći broj ljudi?
– Hodanje predstavlja idealnu fizičku aktivnost. Stoga rado mojim pacijentima koji ne mogu naći vrijeme za organizirane oblike aktivnosti preporučujem da idu pješke do posla, dužim putem. Vrlo je korisno naći vrijeme i mjesto za kratko hodanje nakon većeg obroka hrane. Ali da bi hodanje imalo svoje prave benefite neophodno je postepeno povećavati broj koraka, do 15.000 koraka dnevno. U taj broj koraka računamo i one korake koje napravimo na radnom mjestu. Zato kad god imate priliku, ne idite liftom, već koristite stepenice. Svaki korak se broji.
Šta nam se u kakofoniji različitih interpretacija o koronavirusu ne govori? Šta je važno da znamo?
– Danas je važno da prihvatimo činjenicu da je to virus koji je još uvijek prisutan oko nas. On će u budućem vremenu mutirati, stvarat će se novi sojevi, ali sadašnja naučna saznanja govore o tome da postojeće varijante virusa slabe i da smo pred vratima kraja pandemije. Najvjerovatnije, Covid-19 postaje bolest slična gripi. Javljat će se sezonski: zimi u većem obimu, a u ostatku godine sporadično. Vakcine će se prilagođavati novim antigenima i sojevima, te će, kao i kod gripe, sezonski biti vakcinisane osobe s rizikom obolijevanja od težih oblika, kao i osobe starije životne dobi. Na tržištu će se pojaviti novi antivirusni lijekovi koji će uspješnije liječiti teže slučajeve.
Koliko sami, na vlastitom iskustvu prebolijevanja korone, osjetite neke posljedice?
– Preboljela sam Covid-19, srećom, u lakšem obliku, te nemam posljedica. Možda je tome pomogla i činjenica da sam od marta 2020., radeći s Covid-19 pacijentima, prihvatila ovu bolest kao i svaku drugu bolest od koje se mogu razboljeti i čiji tok može biti nepredvidiv. Pridržavala sam se mjera, ali sam od početka bolest prihvatila racionalno. Nisam nikad razmišljala da bih od nje mogla umrijeti i u tom smislu nije mi bila izvor svakodnevnog stresa. Naša iskustva u Poliklinici su pokazala da je kontinuirani strah i iščekivanje često vodilo snažnom padu imuniteta i težim oblicima bolesti. Ne u pravilu, ali veoma često.
Trebamo li biti zabrinuti zbog eventualnih kasnijih komplikacija?
– Komplikacije u periodu koji je označen kao postcovid su se obično javljale u periodu neposredno nakon prebolovane bolesti, te do tri mjeseca nakon bolesti. Iznimno rijetko nakon tog perioda. Postoje komplikacije koje možemo vezati direktno za posljedicu preležane bolesti, i to su najčešće promjene na plućima nakon teške upale pluća, promjene na srcu (upala srčanog mišića, upala srčane ovojnice), dugotrajni gubitak čula mirisa i okusa, neurološki ispadi. Druga, prema mom mišljenju veća grupa postcovid komplikacija, jesu one promjene, poremećaji bolesti, za koje su u organizmu postojale genetske, nasljedne predispozicije, a virus je bio okidač. To nije rijetkost, jer je poznato da su virusi, koji direktno ulaze u naše ćelije i jezgro gdje se nalazi genski materijal, najčešći okidači – trigger – za “nasljedni teret” koji svi nosimo.
