Razgovarala Živana Jovančić
Snimio Nikola Blagojević/Spektroom
Producent Jovan Marjanović rođen je 11. augusta 1980. u Sarajevu, u porodici građanske provenijencije, školovao se u zemlji i inostranstvu, da bi 2008. godine magistrirao menadžment sa specijalizacijom za filmsku industriju na Cass Business School na uglednom Cityju, University of London. Od mladog entuzijaste koji je stasao sa Sarajevo Film Festivalom, postao je jedan od njegovih vodećih ljudi: član je Savjeta te direktor industrijskog odjela CineLink Industry Days. Uz to, predstavnik je Bosne i Hercegovine u upravnom odboru fondacije Vijeća Evrope Eurimages, savjetnik je za umjetničku industriju Filmskog instituta u Dohi, kao i filmskog fonda Torino Film Lab, član je Upravnog odbora Fondacije za kinematografiju te docent na Odsjeku za produkciju i menadžment na Akademiji scenskih umjetnosti. Joja, kako ga zovu porodica, kolege i prijatelji, neko je koga krase pozitivan duh i energija, imponuje njegova stručnost, efikasnost i doprinos bh. kinematografiji i njenoj afirmaciji u svijetu.
Stoga i ne iznenađuje da je prvi dobitnik nagrade The Almost 40 Award, koju dodjeljuje Sam Spiegel International Film Lab za doprinos svjetskoj kinematografiji. Priznanje primarno namijenjeno ličnostima koje su u kasnim 30-im ili ranim 40-im istakle osobnu stručnost, inovativnost, personalnost i hrabrost djelovanja, Marjanoviću je jednoglasnom odlukom žirija uručeno na ceremoniji 6. jula u Jerusalemu. “Sa strašću prema filmu i emocijama koje stalno ulaže, Jovan je faktor promjene bosanskohercegovačkog, balkanskog i evropskog filma”, kaže se u obrazloženju.
Budući da je Jovan jedan od producenata filma It Must be Heaven (To mora da je raj), prikazanog na ovogodišnjem Cannesu, a sada i na SFF-u, njegov reditelj, scenarist i glumac Elia Suleiman posvetio mu je povodom pomenute nagrade tekst naslova Savršeni stranac, u kojem je napisao i sljedeće: “Jovan ima sve kvalitete koji meni nedostaju – on je racionalan, koherentan, strateški, efikasan, prizemljen… Na ovom potonjem kvalitetu ja sam mnogo radio, dugo i naporno, ali dosad bio neuspješan. Jovan je bio tu od početka. On je bio centar, prvi koji je pročitao scenarij i zadnji koji je sastavljao kockice finansiranja filma sve do konačne odjavne špice. Ja kažem da je on bio centralna ličnost, a, paradoksalno, on je uvijek insistirao da ostane na periferiji; moguće kako bi zaštitio svoju skromnost. Ili da ostane po strani od pozicije autoriteta kako bi zaštitio svoje dostojanstvo, kao i dostojanstvo poetskog prostora u kojem insistira da obitava. Jovan se može smatrati jednim od rijetkih primjera producenata iz prošlih vremena, a koji su producirali filmove iz strasti i ljubavi prema filmu. U današnjem svijetu neduhovnosti i pohlepe, Jovan je potpuno nepodoban. On je ono što ja nazivam Savršenim strancem.”
Nekome bi bio potreban ogroman napor da izrekne pohvale drugom, kao što je vas obasuo komplimentima palestinski reditelj Elia Suleiman. Kako ste se osjećali pred auditorijem dok ste u Jerusalemu primali The Almost 40 Award, tim prije jer je priznao da bi volio imati vaše kvalitete?
– Ljudi koji su dodjeljivali nagradu pitali su me kome bi mogli pristupiti da napiše tekst o meni. Elia je bio moj izbor. Na njegovom filmu To mora biti raj sarađivali smo preko pet godina. Bio sam jedan od producenata, ali i neko ko mu je bio među najbližim ljudima u tom procesu. Podržati njegov rad i raditi s njim bilo je nevjerovatno producentsko i ljudsko iskustvo. Postali smo prijatelji kroz taj proces. Tekst koji je napisao je njegova refleksija na tih pet godina koje smo proveli zajedno oko tog filma, a cijela priča počela je saradnjom na SFF-u i Doha Film Institutom, gdje je Elia umjetnički direktor.
Osim nagrade, Izrael vas podsjeća na tinejdžerske godine kada ste neko vrijeme bili u kibucu. Šta sve pamtite, kako ste dospjeli u Izrael uopšte?
– U Izrael sam otišao 1994., na ličnu inicijativu, sa 14 godina. Hrabar potez, ali mi se u tom trenutku činio jedini moguć, što se i potvrdilo. Jevrejska opština je odigrala ogromnu ulogu za vrijeme rata u Sarajevu, pomagala je ljudima u gradu, brinula o zajednici, djeci, starim i bolesnim. Kolektivni duh koji je Jevrejska opština stvarala dao mi je snagu da sa 14 godina doznam gdje mogu otići a da neću biti sam. To je bila odluka unutar naše familije, a moja odluka bila je da odem.
Šta ste radili u kibucu, u gradu Rishon LeZionu?
– Nastavio sam školovanje u internatu sa drugom djecom iz mnogih zemalja svijeta, koja su iz nekog razloga bila sama. To je bilo iskustvo neprocjenjivo iz današnje perspektive. Završio sam osmi razred i srednju školu, i dobio zvanje zoo tehnološki tehničar. Bilo je to zanimljivo obrazovanje, uz puno biologije, hemije i ostalog, uvijek je bilo umjetnosti, kulture, filma. Ja sam petkom vodio kino u internatu. Snimili smo jedan dugometražni film na VHS kameri, Vikend u Nahlatu; pogledao sam ga prije desetak godina i uopšte nije loš. Naravno da je kibuc imao i odgojnu funkciju; mislim da je bio sličniji nekom komunalnom ponašanju u kojem je svako našao svoje mjesto. Bilo nas je iz Sarajeva dvadesetak ili tridesetak, pazili smo jedni druge, bili smo jedni za druge, bili smo sami. Sa roditeljima smo kontaktirali preko satelitskog telefona, razgovarali smo jednom sedmično, izgradili smo odgovornost te vrste. Bez obzira što ni kibuc nije bio kao nekad, sama situacija u kojoj smo se mi posvetili jedni drugima bila je najvrednije iskustvo. Mislim da je radna etika bila jedna od glavnih stvari koju sam naučio u kibucu, najveća pouka za mene. Pored svega, svi smo imali zadatke i radili na velikom gazdinstvu koje je škola imala. To je bio biznis sa proizvodnjom mlijeka, jaja i povrća; sve su to stvari koje smo mi učenici vodili i radili na njima. Bile su to lijepe godine, apsolutno.
“Kino klub, projekcije i snimanje amaterskih filmova u tinejdžerskim godinama su nešto što me je profiliralo i što me je privuklo SFF-u, koji je na mom putu bio najzanimljivija stvar koja se dešavala u gradu”
Potičete iz ugledne porodice intelektualaca, univerzitetskih profesora, naprednih ljudi. Odgajani ste u slobodarskom duhu, što je uticalo i na vas i na vašeg tri godine mlađeg brata Luku. Kad su vam roditelji prepustili da gradite sebe i birate neki svoj novi put u životu?
– Sigurno je da su svi, i koje sam upoznao i koje nisam upoznao, dio cijele priče o kojoj često razmišljam – šta bi bilo da su još uvijek živi, kako bi se ponašali u određenim situacijama, šta bi rekli. Oni su mi inspiracija i podrška u svemu što radim. Moj deda Jovan Joco Marjanović bio je profesor na Fakultetu političkih nauka, živio je sa nama u istom domaćinstvu, a drugi deda bio je Jahiel Finci, koji je umro prije nego sam se rodio. Olga Finci bila je moja baka i sa njom sam proveo veliki dio života, a druga baka, Sida Marjanović, bila je neko sa kim sam dugo živio. Baka Sida bila je i prva predsjednica Filmskih radnika Sarajeva, bila je predsjednica Bosna Filma, dugo godina bila je predstavnica SFRJ u UNESCO-u. Kao dijete sam s njom puno putovao, doživio puno lijepih stvari, to je također jedno od nezaboravnih iskustava. Moj otac je bio Rodoljub Bobo Marjanović, profesor Pravnog fakulteta; izgubio sam ga kad sam imao osam godina, ali ga pamtim. Sa mamom, arhitekticom Ognjenkom Finci, i očuhom, profesorom Pravnog fakulteta Zdravkom Grebom, u poslijeratnom životu u Sarajevu imao sam njihovu podršku. I sve što smo htjeli da napravimo, i kao pojedinci i kao familija, promišljali smo na zajednički način.
Zašto ste izabrali filmski put?
– Od povratka u Sarajevo, od mog internatskog i kibuckog iskustva, SFF je bio projekat koji sam pratio od početka – tu sam prvo počeo raditi. Tražio sam fakultet koji će mi omogućiti da studiram uz rad, a Pravni fakultet bio je logičan izbor. Diplomirao sam 2004., dobio sam znanje i opšte temelje, prostor za rad, široki dijapazon interesovanja; mislim da je ovo što danas radim za film izuzetno vezano za pravo. Ono što me najviše zanimalo, pravo intelektualne svojine, pravo autorske svojine i nekoliko takozvanih pravnih klinika iz tog domena, vezano je za ovo što radim, a i ono što predajem na Akademiji. Sve se sklopilo u neku logičnu priču.
Zavoljeli ste film u internatu u Rishon LeZionu, da li otuda datira ljubav prema filmu, da li ste profesionalnu budućnost vidjeli u filmu već tada?
– Kino klub, projekcije i snimanje amaterskih filmova u tinejdžerskim godinama su nešto što me je profiliralo i što me je privuklo SFF-u, koji je na mom putu bio najzanimljivija stvar koja se dešavala u gradu. Uključio sam se u Obala art centar, nastavio rad u sklopu kina Meeting Point, gdje sam bio projekcionista i titler, onda su došle turneje i distribucija određenih filmova po BiH, uključujući i film Ničija zemlja Danisa Tanovića. Stvari su postale ozbiljne 2003. godine kad smo krenuli sa projektom CineLink i SFF-om, koji je od početka težio da bude ne samo smotra filmova nego i relevantna tačka za filmsku industriju, za stvaranje filmova. SFF je odlučio da napravi konkretan projekat – koprodukcija kao model finansiranja i proizvodnje filmova, a drugi je koprodukcijski market, po ugledu na festival u Rotterdamu, gdje su ljudi sa filmskim projektima dolazili da se upoznaju i zajedno naprave projekat i realizaciju tih filmova. Miro Purivatra rekao je da i mi trebamo nešto slično i zadužio Amru Bakšić Čamo i mene da to realizujemo. Bili smo u Rotterdamu, vidjeli kako oni rade, upoznali se sa svima, vratili se i napravili CineLink. U London sam otišao kada sam shvatio da je potrebno da se profesionaliziraju stvari. Moj magistarski je bio orijentisan na biznis, na finansiranje projekata, kompanija, ostvarivanje njihove dugovječnosti.
Dvadeset peti rođendan SFF-a asocira vas na mlade dane, budući da ste odrastali s festivalom sa grupom mladih entuzijasta. Sjećate li se tih lijepih dana i uspomena?
– Da, sa entuzijazmom smo počeli, pričali smo o filmu i festivalu; ja sam se veoma brzo odredio, i moj odlazak u London to je definitivno potvrdio. Odlučio sam da je film i moj životni projekat, nešto sa čime želim da nastavim bez obzira što sam radio mnoge druge stvari. Ključni su bili ljudi sa kojima i danas radim. Prvo, dizajn kod Izete Građević: bilo je zanimljivo čuti kako se osmišljava program, kako ga prezentirati. Pošto sam došao iz šljakerske priče iz internata, to mi nije bilo dinamično, pa sam se prebacio u tehnički sektor i sa Almirom Palatom i njegovom ekipom vodio neko vrijeme kino Meeting Point, a nakon toga sa Amrom Bakšić radim u CineLinku. Miro je sve vrijeme bio neko ko nam daje inspiraciju, uputstva, apsolutno je bio mentor. Zadovoljstvo mi je sa svima njima biti i danas, sjetiti se prošlih festivala, uspjeha, grešaka, smiješnih stvari…
Uz jubilej festivala, najavili ste neke novosti u budućem radu. O čemu je riječ?
– Pred političkim predstavnicima, pred strukom i novinarima prezentirali smo kandidaturu Sarajeva za status kreativnog grada UNESCO-a, to je projekat koji radimo zajedno sa Gradom Sarajevo i Kantonom Sarajevo. Nadamo se da će to označiti novi početak za kinematografiju u našem gradu i Kantonu Sarajevo u smislu regionalnog pristupa, brige o filmskoj industriji koja je koncentrisana ovdje, stvaranja jednog centra izvrsnosti i kreiranja nove ekonomije, znanja i kreativnosti u Kantonu Sarajevo gdje kinematografija može igrati značajnu ulogu. Najavili smo nastavak saradnje sa Turskom radio-televizijom: snimamo jedan od moguća dva filma u koprodukciji Obala art centra i TRT-a.
Kakve autore okuplja CineLink Industry Days, koje ciljeve ima, kako se bira projekat koji najviše obećava, ukratko, na šta ste ponosni danas?
– Ciljevi su jasno postavljeni: odabrati najkvalitetnije filmske projekte iz regiona, upoznati ih sa najrelevantnijim i potencijalnim poslovnim partnerima iz regiona, Evrope i svijeta, osigurati da se oni spoje na najbolji način i kasnije pomoći realizaciji njihovih projekata i plasman. S jedne strane, imali smo selekciju, izbor najkvalitetnijih projekata, čitanje scenarija i ostalo, a s druge, pregled evropske kinematografije, regionalne, igrača s te strane, njihovu zainteresiranost za priče i autore, i onda za vrijeme SFF-a spajamo te dvije grupe, koje će nešto iznjedriti. Mi smo bili platforma, a kako smo rasli, povećale su se i šanse za uspješne rezultate. Mogu reći da je preko 500 filmskih projekata prošlo CineLink od 2003. do danas, preko 70% ih je realizovano, a od njih je svaki treći završio na nekom od festivala i premijerno je prikazan. Većina je doživjela distribuciju van matične zemlje, a sve su to naši ciljevi.
Na koji ste film ponosni posebno, isto tako i na TV seriju?
– Ponosan sam na film Saulov sin, mađarskog reditelja Laszla Nemesa, koji je dobio Oscara za najbolji strani film 2016. godine. Upoznali smo se 2007. na festivalu u Veneciji, on je imao izvanredan kratki film Sekretarica, a te godine u konkurenciji je bio i kratki film Šta ja znam, Šejle Kamerić i Timura Makarevića, koji sam producirao. Tokom koktel-zabave na festivalu, prišao sam Laszlu, pozvao ga na CineLink, a on mi je rekao da priprema film o holokaustu, želi snimiti film o članu radnog voda Sonderkommando. Danas je Saulov sin film koji je obilježio dekadu, koji je promijenio i percepciju filmova o holokaustu. Mislim da je CineLink postao motor filmske industrije ne samo u BiH nego i u regionu i šire, da je jedan od trenutno ključnih svjetskih projekata.
Vi ste pomenuli i TV serije: one su zadnjih četiri-pet godina privukle veće interesovanje publike, proizvođača i emitera, tako da smo se i mi veoma brzo adaptirali. TV serija Uspjeh, u režiji Danisa Tanovića, projekat je koji je HBO odabrao na konkursu koji je startao u Sarajevu, objavljenom u vrijeme našeg festivala prije tri godine. Prva i druga sezona TV serije Novine, Dalibora Matanića, prikazane su u programu Premijere na našem festivalu i to je trend koji nastavljamo. Ovoga puta predstavljamo pet novih TV serija s područja bivše Jugoslavije: Besa je koprodukcija, Senke nad Balkanom i Grupa su iz Srbije, Jezero iz Slovenije, a Familija Markovski iz Makedonije. Istovremeno, na CineLinku imamo 12 novih projekata za filmske serije.
Zašto grad, sa sloganom Sarajevo grad filma, ima malu produkciju i malobrojnu publiku u kinima?
– S jedne strane možemo biti nezadovoljni, ali trebamo imati na umu da se situacija značajno promijenila. Sada je mali ekran nešto što svako ima za sebe, ima ga na telefonu, tabletu, na kompjuteru ili na TV-u. Možemo filmove gledati bilo gdje: kod kuće, u javnom prevozu, u kafiću…To mijenja navike publike i vrstu sadržaja koji se proizvodi, a slobodnog vremena je sve manje. Klasična kinematografija, igrani film od sat i po, koji se gleda u kinu, postao je najvidljivi sadržaj zbog filmskih zvijezda, medijske mašine, ali to nije biznis za sve kompanije. Danas velika kina mogu prerasti u nešto što su radile kinoteke, a naši telefoni i kućna kina će postati ono što su bila kina nekad. Festivali imaju veliku privlačnost, oni će samo jačati svoje prisustvo i intenzitet. U tom smislu možemo vidjeti budućnost i SFF-a.
Sa filmom ste postizali uspjeh do sada, šta biste željeli postići u budućnosti?
– Još puno uspješnih filmova, uspješnih festivala, rada s mladima u okviru akademije, da doživimo uspješnu, vibrantnu i relevantnu kinematografiju i proizvodnju kulturnih TV sadržaja u BiH. Privatno, želim nastavak porodičnog sklada, uspjeh za troje naše djece, a za one starije dostojanstvenu i ugodnu starost.
S obzirom na dinamičan posao i sve obaveze, pred kakve vas izazove stavlja privatni život, budući da imate porodicu?
– Organizacija je bitna, ništa se tu ne smije prepustiti slučaju. Moja supruga Šejla i ja imamo zgusnut raspored poslova i karijere, pokušavamo da nekako, kroz podjelu obaveza i kroz angažman profesionalne pomoći, i njena i moja karijera idu svojim tokom, a da, opet, porodične obaveze ne budu zanemarene. Šejla ima slobodnu umjetničku karijeru i radno vrijeme koje nije fiksno pa često preuzima veći dio porodičnih obaveza, ali u svim odlukama smo zajedno i nalazimo rješenja da svako ima svoje vrijeme potrebno za rad. Uz dobru samoorganizaciju i podjelu poslova i vremena, uz angažman pomoćnika i uz porodicu koja nam pomaže, uspijevamo da vodimo život koji nas čini sretnim. Najstariji sin Joel (9) ide u školu, kćerka Ela (4) najesen kreće u malu školu, a najmlađi sin Noam ima dvije godine. Naše porodično druženje je jako dinamično, ali filmovi, muzika i kompjuteri također ispunjavaju veliki dio vremena naše djece. Joel planira da bude jutjuber, tako da stalno priprema neke svoje sadržaje koje planira plasirati na YouTube, Ela ima ogromnu maštu, a Noam se bori za svoju poziciju i vrlo je uspješan u tome. Svi su maze, ali on je najjači.
