Razgovarala Danijela Đonović
Foto Vukica Mitrović
Jednako maestralna na teatarskoj sceni i na filmskom platnu, u bogatoj scenografiji kao i na ogoljenoj sceni, glumica Jelisaveta Seka Sablić (78) decenijama je u stvaralačkom procesu majstorskom tehnikom i istančanim glumačkim instinktom, istinski i slobodno izražavajući sebe, utjelovila glavne i sporedne likove domaće i svjetske literature. Filmska i televizijska publika i danas uživa u kultnim jugoslovenskim filmovima kao što su Maratonci trče počasni krug, Davitelj protiv davitelja, Kako sam sistematski uništen od idiota, Rad na određeno vreme, te televizijskim serijama Bolji život, Srećni ljudi, Ljubav, navika, panika, Lud, zbunjen, normalan, Nemoj da zvocaš, koji su joj donijeli izuzetnu popularnost. Sarađivala je s najboljim domaćim rediteljima i glumcima te na pozorišnoj sceni stvarala značajne uloge u predstavama Ožalošćena porodica, Doktor Šuster, Iza kulisa, Razvojni put Bore Šnajdera, Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji, kao i mnogim drugim. Glumačku karijeru započela je kao gimnazijalka u amaterskom pozorištu Dadov, na FDU diplomirala kao najbolji student u klasi, debitovala u Pozorištu “Boško Buha”, a članica Ateljea 212 bila je do 1993., kada je odabrala status slobodnog umjetnika. Njenu biografiju krase i umjetnički dometi u komediji i drami koji su joj donijeli salve aplauza i najvrednija pozorišna i filmska priznanja i nagrade. Samo neka od njih su Zlatna arena u Puli, Zlatni ćuran, nagrada “Pavle Vuisić”, Oktobarska nagrada grada Beograda te Dobričin prsten za životno djelo. Među najbolje srpske glumice svih vremena uvrštena je 2008. postavši laureat nagrade Velika Žanka, a za doprinos filmskoj komediji nagradu joj je dodijelio festival Comedy Fest. Sjajnu filmsku rolu ostvarila je i 2016. u komediji Igla ispod praga, crnogorskog reditelja Ivana Marinovića, dok je trenutno aktuelna humoristička serija Tri muškarca i tetka, koja je komičnim zapletima i fantastičnom glumačkom postavom već osvojila gledaoce u Srbiji i regionu.
Početkom februara na TV Prvoj počelo je emitovanje sitkoma Tri muškarca i tetka. Kako je protekao rad na seriji u vrijeme složene epidemiološke situacije te da li ste imali dilemu: igrati ili ne?
– Sada, kada je neko vrijeme prošlo, čini mi se, ustvari sigurna sam da snimanje nije bilo opušteno, već prilično napeto. Ulogu sam prihvatila u momentu kada sam mislila da čitava drama oko infekcije koronavirusom ide ka nekom finalu. Međutim, nije bilo tako i sve vrijeme na snimanju sam se mnogo čuvala. Koncentracija je bila razbijena time što sam stalno kontrolisala da li svi ljudi oko mene imaju maske, a da se ne približavamo jedni drugima kada skinemo maske. To sve je uticalo na to da nisam mogla da se prepustim svojim instinktima glume i onome kako me lik vodi. Ipak, to su dobri rezultati, mada sam sigurna da bi sve bilo mnogo bolje da je situacija bila drugačija. Da ne govorim o odustajanju od šminkanja i farbanja kose, odustajanja od profesionalne šminkerke, nekako sam se sama šminkala. Sve je bilo jedna teška improvizacija i mora da se sve i odrazilo na krajnji rezultat. Ipak, tu je iskustvo, što se kaže, uključen je taj automatski pilot i sve to radi. Gledala sam epizode koje su vrlo dobre i lijepe. Ali, u jednom momentu, u velikom piku infekcije, prestala sam da snimam jer sam bila strašno uplašena. I dobro je što sam tako postupila jer sam ipak u dubokim godinama. Kada sam se vakcinisala, nastavila sam da radim i sada uveliko snimam sa velikim zadovoljstvom.
Šta je za vas značilo naći se ponovo u kadru s Petrom Božovićem i Svetlanom Bojković, a kakvu ste saradnju ostvarili sa mladim kolegama, prije svega, Markom Janketićem i Milanom Vasićem?
– Pera i Ceca… Uvijek je bilo najveće zadovoljstvo i najveća sigurnost biti sa dobrim glumcima, tako da se to odnosi i na Marka iako je mlad, s kojim igram i nekoliko predstava u Jugoslovenskom dramskom i odlično ga poznajem. To se odnosi i na Vasića s kojim prvi put igram, ali je zaista u istom rukopisu, pravi je komičar i mnogo doprinosi seriji.
Diplomirali ste 1965. kao najbolja u klasi, ali ste već na drugoj godini glume počeli da igrate. Da li se nakon gotovo 60 godina na sceni život može razdvojiti od profesije?
– Moj život je u potpunosti razdvojen od profesije, ali ja nisam. Moja profesija je stalno u meni. Toliko sam deformisana da mi je dosadno ako nemam makar i najobičniji zadatak da ga u sebi prolazim, da “žvaćem”… Evo i sada sa velikim zadovoljstvom učim tekstove za sutra. To su obični zadaci, jednostavni što se mene tiče, ali uživam. Dakle, imala sam jedan veoma običan život, i imam ga još uvijek. Lijep je i radostan sa sinom, sa unucima kojima se radujem, ali nikako nije život koji je zanimljiv i koji liči na život neke glumice, da ne kažem neke dive, kako neki misle o nama.
Davno ste prepoznati kao srpska kraljica humora i glumica izuzetnog talenta i energije. I danas mlade generacije sa zadovoljstvom gledaju popularne Maratonce, Bolji život, Srećne ljude, Gospođu ministarku, Ljubav, navika i panika, ali i novije serije. Pored brojnih izuzetnih dramskih uloga na filmu i u pozorištu, može li se ipak reći da je komedija vaš žanr?
– Ispalo je da jeste moj žanr, mada ja ne razdvajam dramu i komediju. Na isti način se igraju i drama i komedija, samo imate svijest o tome. Na kraju je komedija skoro istjerala dramu sa scene. Rijetko se igraju drame. Komedija je tražena, tako da sigurno ne bih bila ovo što jesam da nisam, kako kažu, a što je počela malo i da me opterećuje, carica u komediji. Stvarno su mnoge moje uloge, mnogi moji filmovi i serije preživjeli, tako da me sada i djeca gledaju i prepoznaju. Tome su doprinijele društvene mreže, YouTube, itd. Mnogi filmovi koji prije nisu bili toliko cijenjeni, s vremenom su dobili na cijeni zahvaljujući tim novim tehnologijama.
Jedna ste od najnagrađivanijih srpskih glumica. Dio nagrade Dobričin prsten bila je i vaša monografija koju je objavilo Udruženje dramskih umetnika Srbije. Zahtjevno je i samo nabrojati serije i filmove u kojima ste igrali. Postoji li, ipak, u tako raskošnoj biografiji žal za nekom neodigranom ulogom?
– Na neki način sam odigrala sve što sam željela. Ako nisam igrala nešto što mi je pripadalo, što stvarno zamjeram i rediteljima, onda je to Nušić. Meni je pripadao cijeli Nušić, a veoma malo sam ga igrala, i to manje uloge, a mogla sam da igram vodeće, recimo Gospođu ministarku. Dobro, igrala sam Steriju, Pokondirenu tikvu, snimala sam seriju Drugarica ministarka, po odličnom tekstu Milana Šećerovića. Kroz razne druge savremene tekstove koje je napisao Siniša Pavić ustvari sam nesvjesno provlačila tradiciju likova srpskog mentaliteta. Jedino mi je žao što bi mnoge divne uloge koje sam igrala i koje su i drugi igrali, bile još divnije da su stvarane u nekom velikom svijetu. Kad gledam šta su glumci igrali i u kakvim projektima, gdje je logistika bila savršena, od režije i studioznog scenarija, studioznog kostima, do studija i partnera koji su oko njih… I naravno da se onda stvaraju i remek-djela. Ovdje to nikada nije moglo da bude, a sada da i ne govorim. Nekada se i vodilo računa da se u jednom ambicioznom projektu svi nalaze na istom nivou, i scenograf i kostimograf, reditelj, glumci. A sada je sve to zbrkano, babe i žabe, nema veze, važno da smo živi i zdravi.
Listajući vašu impresivnu filmografiju zapazila sam da od početka karijere niste pravili pauze u snimanju. Naime, od 1968. do 2010., kada ste dobili Dobričin prsten za životno djelo, nanizano je 40 godina kontinuiranog rada pred kamerama. Da li je vam je posebno draga neka od uloga?
– Davno sam prevazišla to da li mi je neka uloga draga i zaista ne mislim o tome. Igram, volim ovaj posao, privržena sam mu, ispunjava me i raduje me da se bavim njime. Dakle, kao što kažu, prosto sam navučena na posao, ali ne mogu reći da mi je neka uloga posebno draga. Uvijek su mi drage zadnje uloge. Igram u Jugoslovenskom dramskom divnu ulogu u predstavi Vrata od stakla, igram Pirandella – divnu ulogu u Tako je (ako vam se tako čini), Molièrea Uobraženi bolesnik, a Lažljivicu u Ateljeu 212. To su dvije uloge koje igramo Gorica Popović i ja, tekst Nikolaja Koljade divan, aktuelan, zanimljiv i nešto što se tiče nas i mene potpuno, jer sam veoma angažovana, u smislu da sam osviješćena kao čovjek i samim tim reagujem na sve što se ovdje dešava.
Umjetnici su oduvijek bili dužni da opomenu na zaboravljene vrijednosti, da reaguju na društvene događaje, na diktat moći i da požele pravedniji svijet.Velika prašina se podigla oko vaše izjave da je “domovina tamo gdje je dobro”. Koliko danas imamo pravo na slobodu mišljenja, slobodu govora, suprotstavljanje?
– Pravo na slobodu govora je takvo da gotovo niko nema pravo na svoje mišljenje, pa ni na to da kaže “sada je dan” ako je dan, jer ako “oni” kažu da je noć, ima da bude noć i gotovo. Taj moj intervju što ste pominjali, to je bio jedan rutinski, tačan i iskren intervju. A to što su me prozvali u skupštini i obilježili kao “nepatriotu” doživljavam kao jedno od važnijih ljudskih životnih priznanja.
Takođe ste javno reagovali na svjedočenja mladih glumica o seksualnom zlostavljanju i osudili sve što se dešavalo. Kako vidite položaj žene danas, možemo li govoriti o ravnopravnosti?
– Dobro je što je počelo da se priča o tome, ali se bojim da je to ostalo “u krugu dvojke” i da neće daleko otići. Cijeli je svijet, a da ne kažem Srbija, prepun nasilja, incesta, pedofilije. Daleko je to od stavljanja pod kontrolu, a mnogo je strašno, možda najstrašnije od svega, to da se ponizi, uništi mlado biće. Takvi ožiljci nikada ne mogu da zacijele.
Vaše kolege Dragan Nikolić i Milena Dravić bili su vam i veliki prijatelji i kumovi. Kako ste doživjeli njihov odlazak?
– Moji prijatelji, moji kumovi, mnogo je njih otišlo. Ne znam kako sam to otpratila ćuteći, ne znam ni sama, ćuteći, vrlo realno. Bila sam, moram reći, uz njih i uz Milenu i uz Gagu do posljednjeg dana. To je bilo najteže i najmučnije, ali kada nekog voliš onda ti nije teško. Možda čak nisam ni plakala? Na neki način me mnogo uznemirava i dodiruje kada odlaze mladi ljudi. Sebe sam istrenirala da poslije nekih godina nemam više prava da žalim za nekim kada ode, ali mi mnogo nedostaju. Nedostaju mi jer su bili bliski meni u slici svijeta, u svemu i dijelili smo sve što se događa. O tome smo razgovarali, bjesnili, ludjeli… Sto puta se sjetim i Gage i Milene na najljepši mogući način i zaista mi nedostaju.
