NaslovnicaINTERVJUAbdulah Sidran: U Goražde sam pobjegao od Sarajlija, zato ni Goraždanima...

Abdulah Sidran: U Goražde sam pobjegao od Sarajlija, zato ni Goraždanima ne dam da mi kvare samoću

Sedmicama smo pratili zdravstveno stanje velikog pjesnika, pisca i scenariste Abdulaha Sidrana, nakon što je hospitaliziran zbog koronavirusa. Iz još jedne bitke je izašao kao pobjednik, te se medijima javio iz svog doma, još u fazi oporavka. Ovo je tekst koji je nastao 2011. godine, kad je Sidran, živio u Goraždu, odlučivši da odmori od Sarajeva, te se, od bolesti i ljudi oporavi u porodičnoj kući nadomak ovog istočnobosanskog grada. Nastala na zgarištu doma u kojem su živjeli roditelji njegove supruge Sabije, ta je dvospratnica rezultat Sidranovih arhitektonskih talenata i htijenja, produkt potrebe da stvara i kad ne piše. Njegov pomahnitali šećer sa zastrašujućih visina od 44 mjerne jedinice vraća se u normalu, između pet i šest jedinica, čim se pjesnik lati građevinskih radova - repotražni zapis napravio je Ozren Kebo

Napisao Ozren Kebo
Snimio Irfan Redžović

ZAPIS IZ 2011., GORAŽDE

Abdulah Sidran (67), proslavljeni bosanskohercegovački pjesnik i scenarista, već tri godine živi u Goraždu, u domu podignutom na zgarištu kuće koja je pripadala roditeljima njegove supruge Sabije (56). Tu Sidran, kako mu pristižu honorari – što je vrlo bitan detalj priče, jer je od njihove dinamike zavisila i dinamika radova – još od 2001. godine, dakle punu deceniju, zida, dograđuje i oprema zdanje koje osim finansijskih mogućnosti odražava i njegova građevinsko-aritektonska umijeća. U Sarajevo odlazi samo kad mora.

Na primjedbu da je imao hrabrosti odmetnuti se iz grada, Sidran se brani pojašnjenjem stvarnih razloga: “Milo je čovjeku čuti da ga zbog bilo čega smatraju hrabrim, ali važnije mi je biti pošten, pa ljudima kazati da to kod mene nije stvar hrabrosti, nego muke, deveranja sa samim sobom. Ja sam bolestan čovjek koji iza sebe ima teške operacije, tri srčana bajpasa, i na mom tijelu su preteški rezovi. Shvatio sam da ne želim da me djeca gledaju, niti da rastu uz tako invalidiranog čovjeka. Pet puta na noć ja sam morao oklagijom lupati o zid, da Bija iz druge sobe ustane, podigne me, odvede do toaleta, pa vrati i povali kao dijete. To mi je bilo tako mučno da sam, čim sam mrvu snage pribrao, smatrao najvažnijim da se sklonim iz dječijeg vidika.”

Sidran dodaje da je svjestan svojih godina i porodične pozicije: “Nikad ne mogu smetnuti s uma da je ovo meni drugi brak, da sam učinio nešto što je nemoguće, od jednog života napravio dva. Kada smo se Bija i ja vjenčali 1995,. ja sam se metnuo u poziciju dvadesetpetogodišnjaka, a imao sam 50. I radije bih zato umro, sklonio se s ovog svijeta, nego dozvolio da djeca gledaju kako ćaća đuturum stenje i kuka. Bilo bi nepravedno i svirepo odrediti im takav ulaz u život. Uvijek sam birao da što manje opterećujem druge.”

ĆAĆA ĐUTURUM “Kada smo se Bija i ja vjenčali 1995,. ja sam se metnuo u poziciju dvadesetpetogodišnjaka, a imao sam 50. I radije bih zato umro, sklonio se s ovog svijeta, nego dozvolio da djeca gledaju kako ćaća đuturum stenje i kuka”

To je, kaže, naslijedio od majke Behije, koja je toliko bila obzirna da za gostima nije htjela zaključati vrata sve dok ne bi zamakli niz dvorište. Da ne bi ko od njih pomislio kako je jedva dočekala da odu: “E takvu vrstu obzirnosti sam naslijedio.” Kasnije je došao oporavak, s njim i olakšanje, ali i svijest da bi se još štošta moglo uraditi od života. Ali prvo se valjalo zaštititi od neželjenih gostiju: “Zbog brojnih preinaka i dograđivanja, imao sam problem, ne vidim ko mi zvoni. Pa moram bolestan i star silaziti. A kad se događaju kojekakve moje svađe, moglo bi biti i da je nešto zločesto. I tako sam kupio taj retrovizor za 25 maraka. Predlagali su mi da metnem kameru, ali ovo je efikasnije, on mene ne vidi, ja njega vidim. A kad se kamera upali, on vidi njeno djelovanje. Tako da sad na miru razmislim hoću li otvoriti ili neću. Uglavnom ne otvorim.” 

Da bi zaštitio svoj mir i obezbijedio vrijeme za pisanje, Sidran je povremeno morao pribjeći i radikalnijim metodama: “Prema ovdašnjim pravilima moramo biti dobar domaćin svakome, i onome ko bahne, a ja sam to ovdje prekršio više puta. Ako mi pozvoni neko ko se nije najavio, znam biti veoma grub, i to strašno, do neprijatnosti, jer tražim da se poštuje moja samoća. Ako sam iz Sarajeva došao ovdje, pa nisam pobjegao od sarajevskih nebodera, zna se od čega sam pobjegao, od ljudi, od nesnošljivog pritiska. Čovjek u mojim godinama ima žudnju za samoćom, tu su autoanalize, pa saldiranja razna, maštanja. Šta je još moguće dosegnuti, šta je realno postići…”

Kako smo se upoznali

U proljeće 1993. godine, Sabija je iz Goražda izbjegla u Sidranovu zgradu, “s jetrvom i dvoje jetrvine djece”. Pjesnik je živio sam i tako je krenula haustorska komunikacija. “Ja sam u samoći imao potrebu za ženskom rukom. Recimo da sam u onoj neimaštini znao nabaviti neđe nešta, ali ne znam ništa spremiti, pa smo se počeli družiti kao komšije koje pomažu jedni drugima, što je završilo tako kako je završilo i hvala Bogu na tome. Sretan sam zbog toga i sretan sam što moji prijatelji prepoznaju Bijine vrijednosti. Nedavno mi je u gostima bio Goran Babić, sjajni hrvatski pjesnik koji živi u Beogradu. Od subote do srijede, kao posljednji manijaci, non-stop smo šahirali. A kad se vratio i kad je nekoliko dana prošlo, nazvao me da mi kaže kako sam imao sreće u životu da sretnem takvu osobu i da uza se imam takvog prijatelja. A ja sam njemu rekao da mi je važno da je to razumjela i Miranda, moja kćerka iz prvog braka, i da je ona uspjela napraviti izvanrednu harmoniju između onoga što su moja unučad i moja djeca iz drugog braka, koji su vrsnici.”

Avdo to naziva cirkusom i teško se snalazi kada treba precizno odrediti godine djeci i unucima. Njegova kćerka iz prvog braka, Miranda, ima 43 godine, a Tarik, prvo Sabijino i Avdino dijete, sada je šesnaestogodišnjak. Mlađa Amra ima 13 godina. Mirandina djeca su Hena (14) i Benjamin (4). Iako je Avdina Amra mlađa od Mirandine Hene, kaže joj: “Ja sam ti tetka, ti sve moraš da me slušaš.” Nije ni čudo što u takvoj zbrci pjesnik pomalo zaboravlja koliko ko ima godina. Važnija od toga mu je porodična harmonija, koja ga ispunjava zadovoljstvom: “A kada se oni sastanu i pomiješaju, to je milina kakve nigdje nema.” 

Moje rezervno sjećanje

Govoreći o supruzi Sabiji, Sidran kaže da je s njom dobio mnogo više nego što supružnici inače dobijaju: “Kao da mi je Bog poslao ženu ne samo za one elementarne potrebe – imati prijatelja, u kojeg imaš povjerenja, ne biti sam pod kapom nebeskom, nego kao da mi je dao i neku vrstu rezervnog pamćenja. Znao je da je moje pri kraju, jer 50 godina alkoholiziranja učinilo je svoje. Mi smo s tim prokletim alkoholom počeli koketirati i zajebavati se još u gimnazijskim danima, tako da sam nakupio skoro pola stoljeća tog idiotskog gubljenja snage, vremena, svega i ja sam sve one krupne, važne događaje počeo zaboravljati, što je tragično. Ali, eto, kažu da Bog naročito brine o ljudima kojima je dao talenat, a meni je poslao Bijinu memoriju. Ona pamti sve za mene i sad ja nju tjeram da zapiše svoja sjećanja na naš život i ono što nam se dešavalo. Neki dan me podsjeća na epizodu koja je potpuno nestala iz mog pamćenja, kada je Zlatko Topčić prešao s okupirane Grbavice u Sarajevo. Bila je to 1993., potresan događaj, izmučeni i napaćeni Zlatko, jedan sjajan pisac, bio je među razmijenjenima i ja sam ga dočekao na ovoj strani mosta Bratstva i jedinstva. A on je kleknuo i poljubio sarajevsku zemlju. I ja se takvog događaja ne sjećam! A postoje desetine i stotine takvih epizoda iz moga života koje ne pamtim ja, nego moja Bija. Ona takve stvari mora sačuvati  od zaborava.”

Čitanje, uprkos svemu

Avdino zdravstveno stanje je loše, nisu to samo problemi sa srcem i šećerom, nego i dramatično upropašten vid. Na jedno oko ne vidi uopće, a na drugo samo 50 posto. I uprkos tome, enormne količine vremena provodi u čitanju: “Nego šta. Ne mogu zamisliti da ne čitam, ovo su godine u kojima između biti živ i čitati stavljam znak jednakosti. Ja kupujem knjige kao da se, nakon što te pokopaju, odlazi u neku čitaonicu. Čitanje je jače od svega na svijetu. Naše čitanje je malo je reći neka vrsta ovisnosti, kod nas je čitanje znak jednakosti s disanjem, sa življenjem. Biti živ jeste jednako čitati. Nije nikakav problem, čak bi bilo divno kada bi nama neko metnuo zabranu, ne smiješ pisati, uuuu, pa obradovao bih se, pisanje je težak rad, a čitanje jeste u svakoj svojoj dionici i na svaki način radost. Radost življenja, radost udvostručavanja, ustostručavanja našeg bića i iskustva.” 

Prijatelji, novinari, prolaznici…

Sidran ipak nije potpuno prekinuo kontakte sa svijetom. U Goražde mu neprestano dolaze prijatelji iz Sarajeva, Beograda, Zagreba, domaći i strani novinari: “Mnogo ljudi je ovdje bilo. Mirza Ibrahimpašić je moj drug, njegov ćaća je genijalni Fikret Ibrahimpašić Fićo, muzealac, čudan čovjek, neobičan i drag. I Mirza je jedna čudna, čudna inteligencija, čudna psihologija. U mnogim stvarima ako se šta kolebam, nazovem ga, pa šta Mirza kaže, ja uzmem da je tako, neću da se zamaram i mislim. Vehid Gunić mi je čest i drag gost. Često je dolazio i Adil-beg Zulfikarpašić, moj dobrotvor, mecena koji mi je u životu mnogo pomagao, nek mu je rahmet duši, pa Ivo Komšić, Bogić Bogićević, Miro Lazović, Sejfudin Tokić, Senad Avdić, Ćićo Senjanović. Mnogi strani novinari, kada čuju da ja nisam u Sarajevu, nije im mrsko potegnuti dovde. Nedavno su bili Sinan Gudžević i Milorad Pupovac.”

Avdo u Goraždu namjerava, ako ga zdravlje i novci posluže, napraviti spomen sobu A. Sidrana. Tu bi, uz ostalo, sredio i biblioteku s nekoliko posebnih odjeljenja: sto najvažnijih knjiga u njegovom životu, pa očeva kolekcija, pa polica s nepročitanim djelima, namijenjenim djeci i unucima, pa knjige svjedočanstva o Golom otoku… Čeka ga tu mnogo posla zbog kojeg namjerava angažirati profesionalce koji bi mu pomogli u zahtjevnom projektu. S djecom ponekad igra stoni tenis na platou koji je sam projektirao. Kaže da je i sad u stanju Tarika pobijediti prvi set, a poslije gubi jer ga više ne služe noge. Na pitanje ima li kakav program ozbiljnijeg fizičkog treninga, prezrivo odmahuje rukom: “Ma kakvi, kad ujutro ustanem, ja sam se već umorio i dosta mi je fizičke aktivnosti. Nije šala ustati, jebo te. Tu ima dva, četiri, pet pokreta koji razgibaju kompletne mišiće. Dok do hale dođeš, eto te kao da startuješ na sto metara.”

REZERVNO PAMĆENJE “Kao da mi je Bog poslao ženu ne samo za one elementarne potrebe – imati prijatelja, u kojeg imaš povjerenja, ne biti sam pod kapom nebeskom, nego kao da mi je dao i neku vrstu rezervnog pamćenja. Znao je da je moje pri kraju, jer 50 godina alkoholiziranja učinilo je svoje”

Najveću strast predstavljaju mu arhitektonski projekti i građevinski radovi: “To je nešto što me veseli. Ja sam godinu dana živio na inzulinu, preživio teški dijabetski šok, udar, 44 mi je bio šećer i kad sam primljen u bolnicu oni su mislili da su im se uređaji pokvarili, da to nije moguće. Ali ustanovio sam da mogu bez injekcija iznulina ako sam pokrenuo kakvu graditeljsku akciju. Tad sam probušio tavan – odnekud sam zgrabio pet hiljada maraka – s idejom da se pomamim, da me ta želja obuzme, da izgradim i dogradim tavanski prostor. Te godine Miranda nam je dolazila s dvoje unuka i vidio sam da ih nemam gdje zadržati na konaku. Pa krenem uređivati tavan i vidim da mi je šećer sasvim normalan. Inzulin uzimam ako šećer ode na 12, 15, 20, a on meni dok sam radio tavan pao na 5,7 ili 6,3. Eto šta je poduhvat građenja za mene. Čisto zdravlje.”

Prije tri i po godine, početkom 2008., Avdo je zapalio posljednju cigaretu i popio posljednje piće: “Nisam se ja nešto trudio niti sam rekao neću više. Meni sad kad bi bio ćeif, ja bih popio, imam punu kuću najkvalitetnijih pića. Ako mi se dogodi želja, istinska, ja ću sebi ispuniti želju, nisam mazohist. Nemam principa, šta će mi principi, imam osjećanja, imam instinkte. Ono za šta su nekome potrebni principi i pravila poput Mojsijeve tablice, ja imam u svojim instinktima. Ideja dobra je toliko prirodna u ljudskoj krvi da ja ne moram zbog toga čitati Rousseaua i raspravu o dobru.”

A na našu konstataciju da odlično izgleda i da se na njemu ne vidi s kakvim bolestima devera, na kraju odgovara: “Ja sam, bolan, odličan jer živim od dušmanluka. Čim mi neko zlo uradi, ja procvjetam. Imam prijateljicu u jednim novinama, mogao sam se zaklinjati našim prijateljstvom, a njoj se nedavno nešto namjesti i po zlu me pomene. Ali mentalno mi to prija. Mnogo je teže živjeti u iluziji da imaš prijatelja, ovog ili onog, a oni to nisu. Zdravije je ovako, čemu iluzije.”

Gracija 167, 2011.