ESTERA ERNA DEBEVEC: Sarajevska Bohoreta

Sarajka, Jevrejka, penzionisana pravnica, aktivistica i najvjerovatnije jedina žena u BiH koja govori ladino, no Erni Debevec posebno je važno da kaže da je Bohoreta – članica kluba koji nosi ime znamenite feministice i književnice

Nedavno objavljeno

Napisala Sanja Hajdukov
Snimio Nikola Blagojević / Spektroom

S prozora Jevrejske opštine u Sarajevu pokazivala mi je gdje su se prije i nakon Drugog svjetskog rata nalazile kuće znamenitnih Jevreja. Oči su joj neobično sijale, enciklopedijsko znanje izlazilo je na vidjelo u svakoj njenoj rečenici. Dogovorile smo se da će tu, u Jevrejsku opštinu u samom centru Sarajeva, doći da razgovaramo. Bilo mi je neprijatno kad sam saznala da, poštapajući se, sporim korakom, al’ britka uma i pogleda, gazi osamdeset sedmu.
Estera Erna Debevec, Sarajka, Jevrejka, penzionisana pravnica, aktivistkinja – sve je pobrojano, ali posebno joj je važno da kaže da je ona Bohoreta. Pitala me da li znam ko je bila Laura Bohoreta. Znam, odgovorila sam. Slučajno, u pripremi za intervju vidjela sam da se jedna ulica na sarajevskoj Baščaršiji zove njenim imenom. Zanimljivo mi je bilo da to nikada ranije nisam primijetila.

Čuvarice tradicije

Laura Papo Bohoreta bila je prva Jevrejka, feministkinja i aktivistkinja, književnica i žena koja se početkom 20. vijeka zalagala za osvještavanje i emancipaciju bosanskih žena. Rođena Levi, kćerka sarajevskog trgovca, a udata Papo, Laura je rano, već u 28. godini, ostala udovica sa dvoje djece. Život je posvetila svojoj djeci i pisanju priča, igrokaza, kasnije ozbiljnih književnih djela, unoseći duh prosperiteta u tradicionalnu bosansku zajednicu. Ona se manje zalagala za izjednačavanje prava muškaraca i žena, a više za emancipaciju žena u smislu težnje za školovanjem, pisanjem, posvetila se razvoju kreativne misli, i savladavanju strahova i stereotipa u konzervativnom okruženju u kojem je živjela. Objavljivala je pod pseudonimom Bohoreta, što je Erni i njenim sestrama po vjeri dalo ideju da svoj ženski klub, koji djeluje u okviru Jevrejske zajednice u BiH, nazovu “Bohorete”.
Ernine Bohorete se svakog utorka sastaju u zgradi Jevrejske opštine, razgovaraju o bitnim pitanjima za zajednicu, pomognu nekome ukoliko mu je pomoć potrebna, posjete bolesne, a najviše vole da proslavljaju zajedničke praznike.
Jevrejska zajednica u BiH je, znamo, mala, no Bohorete su većinom vremešne, ali britke starice, koje su uvele tradiciju slavljenja rođendana, ali samo za one članice koje imaju preko 80 godina. Zanimljivo je da je takvih zapravo najviše, pa se one naročito dotjeruju kada neka od njih slavi rođendan, a posebno kada puni 80 i stupa u zajednicu Bohoreta – slavljenica rođendana, pa onda izlaze u restoran na ručak, ćaskaju, časte se i uživaju u trošenju, za to unaprijed zarađenog novca. Bohorete imaju svoj mali fond, koji pune prodajom slatkiša prodajući ih za vrijeme praznika, ili izradom prazničnih čestitki i slično.
Erna i njene Bohorete aktivno učestvuju na brojnim radionicama koje upriliči Međureligijsko vijeće u BiH govoreći o Jevrejskoj tradiciji i običajima, posebno onim vezanim za Jom Kipur, koji dolazi osam dana nakon jevrejske Nove godine, kada se posti 25 sati, uzdržavajući se od hrane, mirisa, loših riječi i misli, moleći za oproštaj grijehova. Taj dan, u sinagogi se vrši pet vjerskih obreda.
Za tu i slične prilike, Erna i njene Bohorete naprave jevrejsku halvu, poseban kolač, koji se dijeli ili prodaje, a prihod se daje u zajedničku kasu.
Bohorete u Jevrejskoj opštini su čuvarice tradicije, istine i predanja o znamenitim Jevrejima Sarajeva; one vam znaju reći koja se žena u koju porodicu udala, gdje su se po svijetu raselili, ko je bio ko, koje su im zgrade i stanovi pripadali, itd. Takođe, gospođa Erna mi je pričala o svojim roditeljima, baki i djedu, kako su njihovi preci došli kao sefardski Jevreji u Sarajevo, kako ih je tad bilo mnogo i kako su u kući djeda i bake govorili ladino, jezik Sefarda.

Jezik sefardskih Jevreja

Nekada je u BiH, a odnosi se na period prije i nakon Drugog svjetskog rata, puno ljudi govorilo ladino u porodicama. Baka i djed su govorili ladino sa svojom djecom, a Ernin otac je kasnije savladao nekoliko svjetskih jezika, bavio se prevodilaštvom, a potom radio u drvnoj industriji.
Bio je uspješan poslovni čovjek i Erna ga nikada kasnije nije čula ga govori ladino. Sve dok, u dubokoj starosti, svojoj 90. godini, nije legao u bolnicu, kada je medicinsko osoblje zvalo Ernu da dođe i pozdravi se s ocem, rekavši da on najvjerovatnije bunca, jer nisu mogli razumjeti šta govori.
Erna je došla i slušala kako njen otac, završavajući svoj ovozemaljski život, zapravo govori ladino, jezik svog djetinjstva, rekapitulirajući svoj život i hvaleći osoblje klinike koje je bilo ljubazno prema njemu. Erna im je prevodila rekavši da to nikako nije buncanje, nego jezik kojim je govorio kao dječak. Kaže da nekada čuje u filmovima kako govore ladino i pronalazi brojne greške u govoru, jer je izvornih govornika na Balkanu sve manje.
Prisjećala se i kako su ona i sestra kad su bile djevojke govorile ladino, kada su željele da ih vršnjaci ne razumiju. Ernin djed po majci, Avram Altarac, bavio se proizvodnjom slatkiša te vremenom uznapredovao toliko da je pokrenuo poznatu fabriku Zora, koja se nalazila u samom gradskom jezgru. Veli da se sjeća i fabrike i kako je kao djevojčica gledala kako prave i umotavaju čokoladne bombone.
Erna Debevec je diplomirala na sarajevskom pravnom fakultetu 1960. godine. Uveliko se koristila pisaća mašina u to vrijeme, ali njoj i njenim kolegama se strogo naglašavalo da se molba za posao piše rukom, a ne pisaćom mašinom. Zašto, pitala sam, suviše inficirana modernom tehnologijom. Pa zato što se po rukopisu mnogo tog znalo o čovjeku i tome kakvog zaposlenika mogu očekivati. Zapamtila je dva rata. Bila je tek djevojčica kada je umrla Laura Papo Bohoreta, nakon što su joj sinove odveli u Jasenovac; umrla je ne saznavši da su ubijeni i nadajući se njihovom povratku. Radnja koju je na Baščaršiji početkom dvadesetog vijeka otvorio Laurin otac, godinama kasnije postala je salon šešira koji su otvorile Laurine sestre – Nina, Klara i Blanki.
Temelje Laurinog rada, truda i stradanja nastavila je Erna Debevec i njenih dvadesetak Bohoreta, koje ne propuštaju nijedan utorak da se ne sastanu, malo rade i malo se druže u znamenitom zdanju Jevrejske opštine u Sarajevu.
Kada priča o sebi, Erna kaže da je proživjela mnogo i dobrog i lošeg, od odrastanja na bombonama, do holokausta, preživjela je dva rata, sjeća se nacističkih logora na Rabu i kratko na Braču, ali da je Bog čuva na zemlji jer je hodajući vremeplov.
Estera Erna Debevec i jedina je žena u BiH koja govori ladino, jezik sefardskih Jevreja, koji je, kažu, jezik uspavanki, jer samo na njemu uspavanke tako lijepo zvuče.

Gracija 408, mart 2021.

Pročitaj još
Related

Kako do zakona o istospolnim zajednicama a protiv govora mržnje i diskriminacije?

Napisala Mersiha Drinjaković Glavni grad BiH danas je domaćin trećoj...

Kako smo proslavili Gracijin rođendan u Tuzli

Jeste, rođendan Gracije je bio u aprilu, ali su...

AVALON PRODUKCIJA PREDSTAVLJA KONCERT AMIRE MEDUNJANIN U SKENDERIJI

Svjetski priznata umjetnica Amira Medunjanin 22. jula će održati...