Napisala Mersiha Drinjaković
Snimio Borislav Brezo i privatni album
Dragi moj sine, dušo moja, dragi naš Davide, dušo naša”, tako je, kao i svaki put na protestima, i ovaj 104. put, Davor Dragičević (49) započeo govor na najvećem skupu pokreta Pravda za Davida, na Trgu Krajine u Banjaluci, koji je okupio gotovo 15.000 ljudi iz svih dijelova BiH, regije i svijeta. Smrt 21-godišnjeg Davida Dragičevića pod nerazjašnjenim okolnostima, a potom kontradiktorni nalazi obdukcije, zataškavanje, podmetanje dokaza i nepotpuni policijski izvještaji izazvali su bijes građana. Davor je na veličanstvenom skupu poručio kako je “saučesništvo u ubistvu gori zločin od ubistva”. Njegov sin David nestao je, podsjetimo, u noći 17. marta, a njegovo beživotno tijelo pronađeno je 24. marta na mjestu gdje se rijeka Crkvena uliva u Vrbas. Od dana pronalaska, njegovi roditelji, prijatelji i brojni Banjalučani, kojima se iz dana u dan priključuju ljudi iz cijele BiH, ali i svijeta, insistiraju na pravdi i istini u slučaju Davidove smrti.
Sa ocem Davorom razgovarali smo dva dana nakon velikog protesta. Dao je puno izjava, pričao je za medije, gostovao u emisijama, ali nikad se nije umorio. Nikad nije pokazao da posustaje ili odustaje. Njegova borba za istinu se nastavlja. I spontano započinje priču o svom sinu.
Posebno dijete
“David je bio dijete ljubavi, majke Suzane i oca Davora. Nažalost, živio je samo 21 godinu. Bio je obično dijete, uvijek veselo, nasmijano i zadovoljno. I kad je imao manje i kad je imao više, uvijek je bio zadovoljan, skroman… Nasmijan je uvijek bio, sretan. Kao dijete uvijek je bio kretivan, kasnije umjetnik, pjesnik, student. Dva fakulteta upisao… Bio je moj David hrabar i ponosan, nije dao na sebe. On je bio budućnost ove zemlje.”
David je zaista bio posebno dijete: studirao je Elektrotehnički fakultet, bavio se programiranjem i uporedo pohađao IT Akademiju. Bavio se sportom, obožavao muziku i bio odličan u informatici. “Bio je sportaš, vrhunski IT stručnjak… Njegovi dometi su bili neslućeni. Život je takav kakav je – puno se radi, a malo vremena provedemo sa svojom djecom i nikad ne znamo koliko vremena imamo. Takav je jednostavno tempo života”, govori Davor, koji najveću žal osjeća danas zbog činjenice da nije mogao spasiti sina. “Odgojio sam ga, hranio, mazio, presvlačio, skidao temperature, kupao… I onda sam došao na njegov grob i obećao mu nešto čvrsto. I od toga neću odstupiti ni pedlja. To je moj smisao života. Za svu djecu, prvenstveno za mog sina Davida. Rekao sam mu da njegov tata sve vrlo dobro zna i da ubice koje se kriju iza tih krvavih očiju mene ne znaju, a ja njih znam, i da tata ide do kraja. Smiraja nema, niti želim mir. Želim da upalim svijeću na njegovom grobu i da mu kažem da je obećanje ispunjeno.”
Kako izgledaju njegove noći nakon Davidove smrti, to samo on zna. Davor je čovjek s misijom još od trenutka kad je njegov sin od žrtve postao krivac, kad je policija na pres-konferenciji pokušala nevješto skrenuti priču na potpuno drugi kolosijek, a agencija Srna prenijela s vijest s ovim naslovom: “Dragičević se potukao, opljačkao kuću i skočio u rijeku”. Reakcija je bila ozbiljna: oformljena je Facebook grupa Pravda za Davida, koja u trenutku nastajanja ovog teksta broji 327.940 članova, građani i građanke su počeli s okupljanjem na Trgu Krajine, prikupljala su se sredstava za pravnu pomoć, krenuli su protesti i u drugim mjestima i gradovima… A Davor?
“Ne želim niti hoću da normalno živim. Kako ću normalno živjeti? Ne mogu sebe lagati, ne mogu ni sina lagati. David Dragičević bi isto uradio za svog oca. Kako da normalno živim kad su mog sina oteli, mučili, masakrirali. Kako se to dijete osjećalo? Šest dana nije pokleklo… I ni ja nikad neću pokleknuti, dok god srce kuca. Hvala Bogu, moju borbu ima ko nastaviti. Ima David brata Denija, polubrata Andreja, sestru Teodoru… Ima nas. Deniju je 26 godina i on živi s majkom na Floridi, a Teodora je prije dva dana napunila 13 godina i živi s majkom Suzanom u Austriji, a sad je došla tu da bude sa mnom i učestvuje na skupu Pravda za Davida, za svog brata.”
Ovo više nije privatna država
Za Davora, kaže, ne postoji borba s vjetrenjačama niti nešto nemoguće, postoji samo borba za istinu i pravdu, da se ovo što se dešava sankcioniše i osudi u skladu sa zakonom. “Pokret Pravda za Davida će promijeniti sve – ljudi više nemaju straha, ljudi žele da žive život u kojem se poštuje dostojanstvo čovjeka, i da zakon bude isti za sve, a ne samo za odabrane. Od 18. marta ovo više nije privatna država, šta god oni mislili”, kaže Davor, upućujući poruku svima koje smatra odgovornim za nerasvjetljavanje smrti svog sina. “Na kraju krajeva, ne mogu nam ubijati djecu više!”
A i djeca su digla svoj glas: klinci iz geta, odnosno Dvanaest veličanstvenih, kako ih nazivaju, prijatelji Davida Dragičevića, stali su rame uz rame sa Davorom, te mjesecima nose pokret Pravda za Davida. “Nadam se da Dvanaest veličanstvenih zadnji put nose transparent za nekoga.”
I David je, priča nam njegov otac, bio jednako tako hrabar i osjetljiv na nepravdu. Prisjećamo se Banjalučanina Jovana Arbutina koji je poginuo 2015., kada ga je na pješačkom prelazu udario automobil. Na istom mjestu, u blizini semafora i skretanja za naselje Rakovačke bare, poginuo je i Nikola Đurović u avgustu 2011. “David je nosio transparent za Đurovića kao i za Arbutinu, tražeći pravdu, a sad Dvanaest veličanstvenih nosi transparent za mog Davida. Dosta je bilo!”
Često Davor u svojim javnim istupima govori kako, ukoliko se do oktobra ne razriješi ubistvo njegovog sina, izbora neće biti. Pitamo ga šta misli pod time: “Neka oni razmišljaju o tome. Kome treba ovakva država i ovakav zakon? Kome? Meni ne! Izbora neće biti! To im ja garantujem.”
A neizmjerno je ponosan na sve koji mu pružaju podršku u borbi njegovog života. “Svi ljudi oko mene su mi podrška, svi, bez obzira na vjeru i naciju. Oni koji su stali iskreno iza mene, za Davida, za Dvanaest veličanstvenih i pokret Pravda za Davida. Ljudi.” Sa bivšom suprugom Suzanom često priča o Davidu, govoreći kako se oboje bore za to da pobijedi istina. I pravda. Za Davida. “Neće više niko ubijati našu djecu. Ni Bog se više ne može igrati Boga!”
Na protest 7. jula, u Banjaluku su, priča nam, stigli ljudi i iz RS-a i Federacije, iz regije, Evrope, Azije, Amerike, Kanade… “Pokazali smo kako se bori – stojimo na trgu mirno i dostojanstveno, bez ijednog ekscesa. Neka vide našu snagu. Sve i jedne svjetske novine, svi mediji objavili su priču o ovom protestu, a režimska RTRS je prenijela kako mi napadamo njihove novinare i da nas je bilo nekoliko stotina na protestu! To dovoljno govori o njima, ne bih to ni komentarisao.
Na protestu u Banjaluci, Davoru su se pridružili i otac i sestra stradalog Dženana Memića – Muriz i Arijana: “Ja i Davor smo legalisti. Nama treba sudnica, a ne ulica. Mi smo platili najveću cijenu i ne možemo više ništa izgubiti. Umrli smo onaj dan kada su umrla naša djeca”, poručio je Muriz. A emotivnu poruku imala je i Davidova sestra Teodora: “Da li si tu, da li me slušaš i gledaš. Vidiš li sve ove ljude? Jesi li ponosan? Jesi li ponosan na našeg tatu? Tatu lava. Jesi li ponosan na našu mamu, najjaču ženu na svijetu? Svaki dan prije spavanja ljubim tvoju sliku i pitam se zašto baš ti. Zašto baš moj brat. Niko te ne može zamijeniti, tvoj karakter i osmijeh. Jedan je David. Jedan je moj brat.”
