Razgovarala: Živana Jovančić
Snimci: Nedim Trtak i AG
Specifičan glas i jedinstvena interpretacija donijeli su Kaliopi Bukle (43) epitet vodeće makedonske pop pjevačice i jedne od najboljih u pop i rock istoriji regiona. Imala je samo devet godina kad je prvi put stala pred mikrofon, svojevremeno je nastupala s bendom, a onda izabrala samostalan put. Njene pjesme postajale su hitovi, neke su za antologiju domaće muzike, i mada je bila u punom usponu, odjednom je nestala s muzičke scene. Deset godina boravila je u Švicarskoj, a onda se vratila Makedoniji, muzici, sebi samoj. Danas komponuje, piše tekstove, snima, gostuje, vraća se publici širom bivše države, vraća se festivalima. I osvaja nagrade. Jednu za drugom dobila je nedavno: Priznanje “Davorin Popović” za najbolju interpretaciju na budvanskom festivalu i prvo mjesto na hercegnovskim Sunčanim skalama. “Festivali me privlače jer imaju moć da na jednom mjestu okupe sve ljude koje ne viđam godinama, imam priliku da čujem druge pjevače, da komuniciram s kolegama, tu su kompozitori, novinari i u tome je draž festivala”, kaže Kaliopi.
Zbog muzike ste prije šest godina započeli biznis. Zašto ste odlučili osnovati produkciju?
– Da bih realizirala stvari koje želim ostvariti bili su mi potrebni pravi ljudi, dobar menadžment, kreativni tim koji će pratiti moje zamisli. Bilo je tu malih hijena koje su jedva čekale da se domognu profita od onoga što radim. U ovom poslu se može zaraditi, ali ja sam željela i investirati, postaviti standarde za kvalitetnu promociju i koncert, savremenu tehniku i odlično opremljen album. Željela sam napraviti nešto više i pokazati da je to moguće. Kada sam uvidjela da oko mene nema ljudi kojima mogu vjerovati, osnovala sam Kaliopi Music Production. Biti u istom trenutku umjetnik i biznismen je jako teško, ali se dobro snalazim, tome me život naučio.
Da li ste u Vašoj producentskoj kući okupili i druge izvođače?
– Osim mojih albuma, do sada smo izdali samo dupli album Esme Redžepove. Moja karijera bila je u zamahu i nije bilo moguće baviti se drugim pjevačima, ali sada razmišljam o mladoj pjevačici Tamari Todevskoj, meni bliskoj po senzibilitetu, i ne bih željela da je ispustimo. Mladi pjevači se na početku karijere sukobljavaju i s tim što oko njih nema pravih ljudi koji će usmjeriti i trasirati njihov put.
Koja pjesma je obilježila Vašu karijeru?
– To je Bato, definitivno! Oslikala je moje unutrašnje stanje u jednom izuzetno teškom periodu. Tu pjesmu napisao je moj bivši suprug Romeo Grill, od njega sam dobila dva najljepša poklona: pjesmu Bato i sina Paca. Inspiracija mu je bila moja krhka mladost ispunjena neiskustvom i patnjom u vrijeme kad sam pobjegla iz kuće da bih živjela svoju slobodu.
Mislite na roditeljsku kuću?
– Da! Otišla sam s osamnaest godina, proživljavala sam teške trenutke, a sa osamnaest i po udala sam se za Romea. Sad kad razmišljam o svemu, moja bol bila je najveća Romeova inspiracija, a moje ćutanje o patnji, o želji da ugodim svima, što je nemoguće, toliko su me dotukli da sam izgubila vjeru u sebe. Pjesmu smo snimili u Zagrebu, a kad sam je otpjevala, bio je to moj krik koji niko nije mogao čuti i ljudi su to prepoznali. Tu pjesmu i danas svi vole, ona je moj život.
Bili ste poznati širom bivše Jugoslavije, pa ipak ste otišli u Švicarsku.
– To je bila Romeova ideja. U Švicarskoj je već dugo vremena živio njegov otac, poznati slikar. Moj suprug je osjećao da se kod nas nešto dešava, a što ja onda nisam shvaćala. Napravili smo oproštajni koncert u Skoplju, a kada smo 1989. dobili papire, otišli smo. Već sam bila umorna od ispravljanja “krivih Drina” za svakoga, od udovoljavanja tuđim osjećajima. Mislila sam, ako pobjegnem, da ću biti u miru. To je bila velika zabluda.
Kako se odvijao Vaš život u Švicarskoj?
– U Baselu smo počeli od nule, učili smo njemački jezik, morali smo se osamostaliti da bismo se izborili za svoj kruh, jer naše rezerve nisu mogle trajati vječno. Romeov otac bio je jako popularan, uvijek okružen važnim ljudima. Dobila sam ponudu da pjevam u operi u Baselu, ali nisam je prihvatila zbog ljubavi prema tadašnjem suprugu, da ne bi ispalo da se bavim većim stvarima nego on. Onda se 1991. rodio naš sin Paco, da bih ja tri godine kasnije, tražeći sebe u sebi, najdrskije konkurirala za profesoricu muzike u orijentiranim školama muzike. Došla sam s fasciklom punom dokaza o mom radu, priznanja, nagrada, a ipak sam se bojala jer nisam imala diplomu Muzičke akademije, stala sam na drugoj godini, ali direktorica rektorata je smatrala da sam i prekvalificirana za posao. Oni su bili oduševljeni mojim radom, a ja djecom. Romeo i ja razišli smo se 1996., a ja sam se 1998. vratila u Skoplje jer sam to željela i zato sam dala i otkaz u školi. Posljednji put Romeo i ja radili smo zajedno moj album Oboji me.
Sada sarađujete s Terezom Kesovijom, Massimom Savićem i Edinom Karamazovim. Po čemu su oni posebni za Vas?
– Massimov glas i način interpretacije su me oduvijek plijenili. Naši svjetovi su se spojili na sudbonosan način, na koncertu u Skoplju, kada je dobio moj album, a poslije mi poručio da je opčinjen pjesmama. Želio je da napravimo duet, snimili smo pjesmu Melanholija, a sada se i familijarno družimo. Tereza je velika diva koju znamo odavno, uspješna je, borbena, vatrena, impulsivna kako samo ona to zna. A Edin, to je moj brat u duši. Suptilan, pun emocija. Sreli smo se u Baselu i ostali nerazdvojni.
Jednom ste izjavili da je muzika Vaš prvi brak, ali u stvarnom braku Vaš partner je glumac Vasil Zafirčev. Da li je njegova ideja da Vas prati u radu?
– Štampa se dugo bavila time što imam muškarca mlađeg trinaest godina. Nisam se udala za godine, već za čovjeka u kome sam prepoznala životnog saputnika, nekog ko je zreo, ko je realizovana osoba i može se nositi sa činjenicom da je muzika moj prvi brak. Ponosna sam kad je na sceni i na odluku da više neće raditi za institucionalni teatar jer istinski smatra da to sada nije dobro. Odlučio je da se posveti onome što ja radim, režirao je originalan performans za promociju mog albuma Želim ti reći, sve naše vrijeme ispunjava kreativnost, rad, ljubav, prijateljstvo, sve.
Nije li neobično to što ste se nakon pet godina braka ponovo vjenčali?
– Naše prijatelje poveli smo na izlet u Ohrid, i, šetajući gradom, svratila sam u zlataru, ne zbog nakita, već da probušim uši. Za mnom su ušli i ostali, a Vasil je htio da kupimo nove burme i da se ponovo zareknemo u ljubav. Otišli smo u malu crkvu sv. Petke pored jezera i zakleli se da ćemo jedno drugo čuvati do kraja života. Mislim da ovaj ritual svako treba ponoviti da bi se podsjetio na ljubavne ideale.
Da li ste se ikad plašili činjenice što je mlađi od Vas?
– Ne. Ja sam se više bojala kako će to prihvatiti drugi ljudi i naši najbliži, a kad su nas njegovi i moji roditelji prihvatili s ljubavlju i razumijevanjem, sve je bilo drugačije. Ja imam sestru i brata, Vasil je jedinac, roditelji su ga čekali sedam godina, ali nije razmažen. Onog trenutka kad smo nas dvoje bili sigurni da je naša veza prava, priredili smo intervju za najčitaniji makedonski časopis, otvoreno smo govorili o svemu, najavili vjenčanje i stavili tačku na sve priče.
Šta Vasil i Vi planirate u skoro vrijeme?
– Vasil je dobio ponudu da bude umjetnički direktor pozorišta u Velesu, on je i rodom iz tog grada, i nadam se da će prihvatiti ovu ponudu. Ja nastavljam rad na albumu koji izlazi do kraja godine. Istovremeno, radim s Edinom Karamazovim album svjetske muzike i namjeravamo napraviti nekoliko promotivnih koncerata u gradovima bivše države.
