Napisala Sanja Hajdukov
Snimila Jelena Medić
Vele da se anđelima nazivaju čuvari tradicije, oni ljudi koji ne dozvole da se nešto važno zaboravi, da zamre i iščezne. Posebne su osobe one koje ne žale trud da nauče, pronađu, da utkaju, da dodaju, da lijepo još uljepšaju. Tačno je rekao neko ko ju je opisivao da se ne zove slučajno Svjetlana. Jer ona – pored diplome Filološkog fakulteta, Odsjeka za književnost, spletom okolnosti specijalizovana za finansije i administraciju – pronosi luč slave žena Zmijanja, krajiške visoravni nedaleko od Banjaluke, gdje je rođena i živi. Žena britkog uma, zlatnih ruku i brojnih talenata, majka troje djece – Svjetlana Marković.
Svjetlana je žena koja me je naučila šta je to molitveni vez i koja je za kratko vrijeme savladala tehniku zmijanjskog veza i nedugo zatim postala edukatorka, koja drži kreativne radionice putem kojih ovu predivnu tehniku približava djeci i mladima, učestvuje na kulturnim manifestacijama, a odnedavno putem online platforme obučava žene iz raznih dijelova svijeta molitvenom vezu. Realizujući svoj izuzetan talenat kojim je spojila i očuvala i tradiciju i svoju pravoslavnu vjeru, svoju žensku energiju i duhovnost, uspjela je da njen model, ručno šivena i zmijanjskim vezom inspirisana i izvezena haljina, obiđe brojne evropske gradove, kao eksponat nematerijalne kulturne baštine Bosne i Hercegovine, kojim su na predivan način naša zemlja i njen prvi element na UNESCO-voj listi nematerijalne baštine promovisani u Sofiji, Moskvi, Sankt Petersburgu, nekoliko gradova Latvije, Srbije itd.
Pa eto, koliko mi takvih žena u BiH poznajemo? Koliko nas uopšte zna za neki sličan primjer, da se neki bosanskohercegovački eksponat, predmet, umjetničko djelo, plod nečijih ruku, našao, recimo, u Ermitažu, nekadašnjoj rezidenciji Romanovih?
Maturska haljina
Svjetlom vjere i ženske snage bila je obasjana Svjetlana kada je sa svojom starijom kćerkom otišla na izložbu radova vezilja zmijanjskog veza i kada je, oduševljena, njena kćerka poželjela da joj maturska haljina izgleda upravo tako. Kćerkina želja bila je za Svjetlanu motiv da krene na kurs vezenja, i za vrlo kratko vrijeme maturska haljina bila je ručno izvezena, jedinstvena.
Da će svjetlom raskoši i moći ruskih carskih rezidencija biti obasjana haljina koju je Svjetlana izvezla i dala joj ime Kneginjica, u tom trenu niko nije mogao zamisliti. No, te 2014. godine, zmijanjski vez, koji je do početka 21. vijeka prijetio da potpuno padne u zaborav, kao dio tradicije koja odumire, UNESCO je, upravo trudom žena koje su ga očuvale, stavio na listu nematerijalne kulturne baštine Bosne i Hercegovine. Za one koji možda malo znaju o tome po čemu je tradicionalni vez sa Zmijanja karakterističan, radi se o specifičnom vezu tamnoplavim koncem na bijelom platnu, s tim što je ornamentika poznata, definisana i brendirana. Radi se o vezu izuzetne simetrije koji vas naprosto razoružava savršenstvom svoje jednostavnosti. Zmijanjski vez je prvi element kulturne baštine Bosne i Hercegovine koji se našao na UNESCO-voj reprezentativnoj listi istorijskog nematerijalnog kulturnog naslijeđa čovječanstva.
Nakon toga, vez se pretvorio u Svjetlanin redovni hobi, stalnu fascinaciju i neprekidan izazov. Nije teško hobi i talenat pretvoriti u izvor inspiracije, a potencijalno i preduzetničkog opredjeljenja, ako ste pritom ljubavlju vođeni. Zauzeta brojnim poslovnim i egzistencijalnim obavezama, ranije nije dolazila u priliku da se realizuje kao predavač, za šta se zapravo na studiju književnosti školovala i pripremala. Ono što vjerujući ljudi znaju, jeste da Bog uvijek ima dobar rezervni plan za nas. Danas Svjetlana zapravo predaje vez sve većem broju zainteresovanih žena. Jedna od edukacija koje je provela, a na koju je posebno ponosna, jeste online nastava za žene iz bh. dijaspore, koje žive u američkoj državi Ohio. Pored toga, sve češće je pozivana na izložbe, kulturne događaje i promocije upravo kao edukatorka, gdje podučava tehniku zmijanjskog veza, i što je mnogo važnije, promoviše kulturnu i istorijsku tradiciju žena Krajine. Svoje snove i dalje njeguje i ostvaruje putem virtualnog ateljea koji je stvorila: Atelje Fotini je mjesto gdje se može vidjeti dio Svjetlaninog rada, kako vez, tako i edukativni programi koje održava.
“Vez za voljene ne traži velika odricanja, tek strpljenja i ljubavi. Ali, molitveni vez, kao i istinska ljubav, u svojoj suštini podrazumijeva i molitvu za nekog ko je vama ili vašim bližnjima nanio bol. Kroz vez se upuštate u svoju borbu sa osudom. Za mnoge je to najveći podvig”
Šta je vez?
“Šta je to molitveni vez?”, pitala sam je. Podsjetila me Svjetlana da su zapravo žene uvijek kroz istoriju vezle za svoje zaštitnike, djecu, bližnje… Njihovi najdraži su te vezene predmete, najčešće maramice i košulje, nosili kao amajlije, kao zavjetne simbole, vjerujući da ih ti predmeti štite i snaže.
Govori se i da je pisanje zapravo vez. Ili da je pripovijedanje vez. Neko niže omčice i kukice, a neko riječima zna da naniže najljepše biserne ogrlice onima koji ljubav u svoja djela ulažu.
Tako postoje i dva tumačenja pojma molitveni vez. Jedno tumačenje je zapravo molitva – nizanje pohvala Bogu i vapaj za milošću ljudskim jezikom upućen njemu samome. I drugi molitveni vez je praktično meditativna tehnika kojom žene pri svakom ubodu igle u bijelo platno izgovaraju određenu molitvu za voljenu osobu.
“Vez za voljene ne traži velika odricanja”, kaže Svjetlana, “tek strpljenja i ljubavi. Ali, molitvni vez, kao i istinska ljubav, u svojoj suštini podrazumijeva i molitvu za nekoga ko je vama ili vašim bližnjima nanio bol. Kroz vez se upuštate u svoju borbu sa osudom. Za mnoge je to najveći podvig.”
Ovo je već pobjeda nad samim sobom, ovo je već pitanje rasta, sazrijevanja i postizanja smirenosti kojom spoznajemo da se samo dobrom pobjeđuje ovaj, sa osnovnim vrijednostima posvađani svijet.
